Daniela Ratešić Došen: Ne postoji cijena časti za časnog čovjeka!
Uvijek sam se pitala kako se ujutro bude i kako uveče liježu ljudi koji su prodali svoju čast, bilo za novac ili za poziciju?!
Da li su uopšte svjesni pojma časti ili se kod njih u životu sve svodi na kupi i prodaj?
Često sam imala priliku kroz život biti svjedok ove, bar za mene, prljave trgovine. Od studentskih dana gledala sam kako neko kupuje, a neko prodaje. Kupovale su se diplome na raznoraznim fakultetima, kupovali su ih oni koji ni jedan čas o časti ne saslušaše, a prodavali su ih oni koji su im o toj časti trebali održati predavanje. Tako shvatih da ni jedni ni drugi nikada nisu ni čuli za taj pojam časti.
Niti postojaše đaci na tom času, niti učitelj da ih uči.
Kada se trebalo zaposliti, oni koji časno svoju diplomu stekoše i kroz nju naučiše šta je to čast, shvatiše da im ona baš puno i ne vrijedi u ovoj zemlji i da je mnogo „časnija“ i „validnija“ partijska knjižica od te njihove diplome.
Ako ipak odluče da ostanu pri tome da ne budu članovi partije, shvataju da postoji mnogo „časniji“ način da dođu do radnog mjesta, a to je „časnim“ plaćanjem određene tarife za određeno radno mjesto.
Pošteno, ako ćeš da budeš portir, nećeš da prođeš baš skupo – par hiljada, ali ako ipak pretenduješ na neku veću poziciju u firmi i da ti se pri tome prizna i tvoja fakultetska kvalifikacija, e onda druže moj moraš da „ispljuneš časno“ bar desetke hiljada.
I sve na kraju časno, ti časno platiš, oni časno prodaju i svi sretni.
Ali najgori oblik prodaje časti je ubjedljivo onaj politički. Uđu u neku partiju, počnu raditi sitne posliće za samu partiju (naravno volonterski, kako bi se pokazali lojalni ciljevima i idejama te partije), guraju tako godinama tu istu priču, kunu se u partiju i njene stavove, bacaju drvlje i kamenje na one druge i drugačije, a onda kroz koju godinu shvate da bi baš kod tih drugih i drugačijih možda imali bolje uslove i pozicije i naprasno, preko noći, promijene svu svoju ideologiju u koju su se kleli. To je već dobro poznata vrsta nečasnih PAPAKA, koji su, ako su je ikada i imali, svoju čast izgubili još na samom početku priče. Tamo negdje na uvodu, oko fakulteta.
Gledam ih tako, sve skupa jadne i malene u duši i shvatam da niti oni razumiju mene, a niti ja njih. Šta god u životu sam uradila, oni su gledali kroz tu svoju prizmu nečasnosti i kada nikako ne bi mogli da povuku nikakvu paralelu sa njima samima, onda bi me nazvali naivnom budalom.
Pomoći drugu na fakultetu, bila je polazna osnova koja se učila na prvom predavanju časnih profesora koji su nam držali duga predavanja. Ovi koji su bježali sa tih predavanja, poslije su se uvijek pitali
„Zašto li mu pomaže, kakve li će koristi od njega imati, šta li joj je dao/la…“
Pomoći kolegi na poslu, preuzeti dio tereta na sebe da bi mu olakšao, da bi ga uveo u posao kao stariji kolega, uvijek je za sobom povlačilo sumnjive poglede onih koji nikada nikome nisu pomogli
„Sigurno ima od njega neke koristi?!“
Pomoći bolesnom, socijalno ugroženom, unesrećenom, to je tek za njih bio apsurd. Pa ko išta na ovom svijetu radi , a da mu se za to ne plati?! Čuj ,volontira ?! Pa zar to postoji?!
U njihovim nečasnim glavama odmah se piše scenario o tome kako to sigurno radiš da bi prikupio neke poene, garantovano imaš namjeru da se politički angažuješ, pa na taj način pridobijaš za sebe buduće glasače.
Jer ko još danas svoju glavu u torbu stavlja samo radi solidarnosti, empatije, prijateljstva, ljubavi.
Te četiri riječi su potpuna nepoznanica ljudima koji su bježali sa onih predavanja sa početka priče. Prijatelj je za njih samo čovjek od koga danas ili sutra imaš koristi, ljubav osjećaju samo prema sebi i svom odrazu u ogledali, a empatija i solidarnost su im totalno strane riječi, koje čak vrlo teško i izgovaraju.
Drago mi je što nikada nisam pobjegla sa onog prvog predavanja, što sam časno završila svoj fakultet bez trgovine iako s njim ništa nisam postigla, jer niti htjedoh partijsku knjižicu, a niti imam para da im platim, čak ni za mjesto portira.
A i da imam, sigurna sam da ne bih.
Čast mi je što sam mnogim kolegama, pogotovo mladim koji su tek počinjali svoj radni staž, pomagala i činila sve da im olakšam sve ono što im se tada činilo strano, strašno i nepoznato. Jer sam na taj način kroz svoj posao stekla brojne prijatelje. A onaj dio koji se odnosi na volontiranje u cilju pomoći drugima kojima je ta pomoć potrebna, za mene je uvijek predstavljalo nešto što mi je puni srce i čisti dušu. Svaki sretni osmjeh koji sam ostavila iza sebe, iza neke akcije, za mene je bilo najveće bogatstvo koje se ne može platiti nikakvim novcem.
A onima koji u tome tražiše neku moju ličnu korist želim da poručim:
„Ne postoji cijena časti za časnog čovjeka, kao što ne postoji ni nagrada veća od sretnog osmjeha onoga kome si pomogao!“
