Daniela Ratešić Došen: Zašto ostajem?

Godinama ostajem i gledam kako drugi odlaze.

Odlaze prijatelji, familija, kolege. Odlaze u neke daleke i tuđe zemlje, a ja gledam i ostajem.

Prvi put sam ostala 1995.

Tada su me kao maturanta htjeli poslati za Kanadu, da me sklone od rata i svega onoga što smo preživjeli.
Mlado, ludo, nisam htjela ni da čujem za to. Ja bez svoje Banja Luke ne bih mogla dana da preživim, tako sam mislila. Tu su moji drugari, moja raja iz osnovne i srednje, šta bih ja bez njih. I dok sam se okrenula, pola mojih drugara više nije bilo tu.
Neke su odveli u rat i nikada se više nisu vratili, neki su se vratili, ali više nisu bili ona djeca od prije a neki su otišli baš onako kako sam i ja trebala, a nisam.

Ostala sam.

U tom ostajanju prođoše godine u kojima sam čekala da se desi neko čudo i da svi počnemo normalno živjeti. Sjetim se priča koje su mi pričali o post-ratnom periodu, nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je teško, neimaština, skromno se živjelo, ali se gradilo i napredovalo iz dana u dan i već kada su se moji roditelji rodili 50-tih godina, lakše se disalo. 60-tih su već svi bili zaposleni, fabrike su radile punom parom, a ’70-tih kada sam se ja rodila, već smo bili sila.

Ekonomska, vojna, politička, ma u svakom pogledu. E to sam valjda i ja čekala da se desi. Strpljivo, godinu za godinom, deceniju za decenijom i 20 godina poslije shvatih da nismo odmakli od početka. Čak što više, imali smo i manje fabrika i manje prava i lošiji standard.

I onda se zapitah zašto sam ostala?

Po prvi put počela sam da razmišljam o tome da odem. Ne zbog sebe, sada sam imala nekog na koga sam morala misliti više nego o sebi. Zbog svog djeteta.
Da li da i njoj priuštim decenije čekanja na nešto u šta više niko ne vjeruje da će doći ili da joj omogućim da živi normalnim životom u nekoj zemlji gdje će moći bez „štele“ da završi fakultet, da se zaposli, da napreduje, da sebi omogući da putuje i vidi daleke zemlje o kojima mladi ovdje samo mogu da sanjaju?
Ne, toliko sebična ne mogu biti. Ipak je ljubav prema njoj jača i veća od ljubavi prema mom rodnom gradu.

I taman da spakujem kofere, desi se nešto zbog čega ih ostavim po strani, ubjeđujući sebe samu da je to samo privremeno.
Da li su to poplave, da li neko bolesno dijete ili možda neka gladna djeca koja nemaju ni to što ima moje dijete…
Kako otići i ostaviti iza sebe nesretne ljude, što je nagore, nesretnu djecu? Neko ti pruža ruku da mu pomogneš, a ti treba da okreneš glavu i kažeš

„Izvini, ali ja odlazim da bi mi bilo bolje!“

Bolje? Pa njemu bi bilo dobro da mu je makar kao meni, a ja mogu da učinim nešto i treba da okrenem leđa?
I tako dva, tri, četiri, pet puta, ostavljam kofere, ostajem.
Kada ostanem, jedino što me čini sretnom jeste sreća ljudi zbog kojih sam to učinila, ali sve ostalo ostaje isto. Da promijenim sve, ne mogu, nemam tu moć, a činiti ovo što činim, ponekad mi izgleda kao jedna kap u moru. Ta kap me na tren osvježi, a onda shvatim koliko je more veliko i duboko, da će jednog dana progutati i mene i njih.

Nakon svih nevolja, nesreća i ljudskih sudbina, desi se naš David.

Tuga je zavila cijeli grad, jedan mladi život je nasilno ugašen. Ali pored tuge, mnogo jači je bio osjećaj panike i straha.

Gdje mi to živimo? Šta sam ja uopšte radila svih ovih godina?

Pomagala djeci da odrastu, da se izbore sa bolestima, da bi ih neko sutra ubio i da za to ne bi ni odgovarao. I sve to treba da bude normalno?!
Snagu da stojim na Trgu tri mjeseca dala mi je upravo ta želja da zaista učinim nešto za tu djecu, a to je da im se omogući bezbjedan život u njihovom gradu.

Gledala sam svu djecu na Trgu suznim očima, gledala ih onako malene i nezaštićene, kako dižu ručice i traže pravdu.

Bože, pa da li je to moguće?

Da li je moguće da smo došli do toga da pored svega što nam djeca nemaju, nemaju ni slobodu ni pravo na život? U šta se ovaj svijet pretvorio?
Pohlepa za novcem, za vlašću, bogatstvom, megalomansko ponašanje pojedinaca u društvu, razvrat, droga na sve strane.

Sodoma i Gomora.

Bio je i potop, 2014. godine, ali ne očisti prljavštinu, kako je to u mitologiji prepričano. Šta učiniti za svu tu djecu?
A onda dođem kući i pogledam svoje dijete.

Činim li grijeh prema njoj zato što ostajem?

Svjesna da sama, kao pojedinac, ništa ne mogu učiniti za tu svu djecu, u nadi da će se nešto ipak promijeniti, drže me svi oni ljudi koji zajedno sa mnom stoje na Trgu i uz Davidovog oca traže pravdu.
Da li je ta pravda bolje sutra za ovu djecu? Možda.
Da li je ta pravda bolje sutra za moje dijete? Možda

Možda, ali samo ako bude potpuna!

Ako se očisti Sodoma i Gomora od svog zla koje nam odnosi djecu, možda i dođe, konačno, to bolje sutra.
Jedno zlo nam djecu tjera u zemlju, drugo iz zemlje, ali u suštini ta dva zla isto kolo vode.
I evo sada se zaista kunem svom djetetu, ostajem posljednji put.

Ako zlo pobijedi i pravda ne dobije bitku, nikada više, sine, neću ostati.

Koliko god patila za ovom mojom Banjalukom, patnja će biti manja od boli koju bi osjećala gledajući tebe i svu ovu djecu kako patite zbog našeg poraza nad zlom.
Ostajem još samo ovaj put.
Obećavam!