Kolumne

Daniela Ratešić Došen: Čiji si?

Kakvo glupo pitanje, a opet iako glupo, u današnje vrijeme postalo je svakodnevno.
Od odgovora zavisi cijeli vaš život, sve što ste u životu učinili ili planirate da učinite.
Kad smo bili djeca, starije komšije iz ulice često su nas znale pitati “Čiji si ti?”. Odgovor bi najčešće bio, “Mamin i tatin!”. Kad smo krenuli u školu, tad si već morao da se odrediš čiji si. Uvijek su postojali klanovi, oni dobri, primjerni, pomalo uštogljeni i oni nestašni, teško ukrotivi, trn u oku svake učiteljice. Bilo je teško balansirati, biti dobar, primjeren, odličan učenik, a opet ne biti uštogljen, ponekad biti i nestašan ili pobjeći sa časa. Ali uspjela sam, bila sam svoja, sa svima dobra, a opet ničija.

Došla je srednja škola, a sa njom i rat.

Ponovo je slijedilo pitanje “Čiji si?”. Ovaj put nije bilo bitno da li si uštogljen ili nemiran, nego da li si Srbih, Hrvat, Musliman ili nešto treće. E ja odlučih sama da budem to treće. Rodila sam se u Jugoslaviji i smatrala sam da je normalno da budem Jugosloven i bilo mi je čudno što drugi koji su isto tu rođeni, gledaju u mene kao u luđaka kada kažem čija sam. Ajde što im je to tada bilo čudno, bio je rat, pa je po tom nekom “normalnom” shvatanju za to vrijeme, bilo nenormalno da budeš ničiji. Ali kada sam na popisu 2013. godine rekla da sam Jugosloven, popisivač me pogledao kao da sam upravo iz “ludare” izašla. Još kada mu rekoh za vjeroispovijest da sam agnostik (jadan nije znao ni kako se to piše), trčećim korakom je izašao iz našeg stana, vjerujući da je upravo napustio istureno psihijatrijsko odjeljenje, smješteno slučajno u Novoj varoši.

Loading...

E poslije rata pitanje “Čiji si?” dobilo je jednu savim novu dimenziju. Jer sada nisi više mogao da odgovoriš sa jednom riječju. To su sada bile čitave složenice, kako bi što bliže opisao svoju pripadnost. Jer ako te slučajno pogrešno shvate, onda je bolje da odmah spakuješ kofer i vidiš gdje je najbliži granični prelaz. Npr. Srbin, pravoslavac, član te i te partije ili Bošnjak, islamske vjeroispovijesti, član te i te partije ili Hrvat, katolik, član te i te….Samo jedna pogrešna odrednica od tih nabrojanih i pozdravi se sa fakultetom, zaposlenjem, napredovanjem, sa iole normalnim životom.

To je bio period u kojem više nisam znala da balansiram, a da sve bude kako treba. Ostadoh Jugosloven, građanin zemlje koje više nema. Kršteni agnostik čija je slava Sveti Jovan, a sa tim sam bila otprilike u rangu sa “malim zelenim koji su aterirali sa Marsa”.

A partija?

Pa prvo su me ucjenjivali jednom partijskom knjižicom da bih počela raditi. Rekla sam tada pokojnoj majci:

“Poješću svoju diplomu, ako ona vrijedi manje od te partijske knjižice!”

Ali, ne lezi vraže, zatrebalo im radnika, pa primiše u jednom momentu i nas bez knjižica.
Prođoše godine, pa i cijela decenija, upisah fakultet kao “matori” student i završih ga u roku. Student na budžetu, diplomirala sa desetkom, odstažirah i tu godinu dana (iako sam imala već 17 godina staža iza sebe), položih i državni ispit (ponovo) i drznuh se da bez partijske knjižice tražim promjenu radnog mjesta na osnovu stečene stručne spreme.

Eeeee, smjelosti?! Oni sa knjižicama su bili raspoređeni čim su upisali fakultete, završiće ih valjda nekad. Ali ja bez knjižice našla nešto da tražim. Sve i da sam je imala, nikad je ne bih pokazala. Stručnost se valjda cijeni po diplomi, a ne po tome “Čiji si?”. Kakvo naivno i djetinjasto razmišljanje na početku 40-tih godina života. Ali eto, ostadoh dijete cijeli život i ostadoh ničija do kraja.

Znam da bi za mene i moju porodicu bilo bolje da sam nečija, ali bih onda kao nečija bila i dužna prema istima za nešto što je sasvim normalno u svakoj pravnoj zemlji da imaš. Posao, stan, auto, ljetovanje sa porodicom…Nemam ništa, ali mirno spavam i nikome ne dugujem ništa, osim mojoj majci i mom očuhu. Oni su mi podarili ono najvrjednije, a to je spoznaja da trebaš uvijek biti samo svoj, da se čestitost i poštenje ne kupuju na kiosku, da je bolje mirnim snom u skromnoj kući zaspati, nego se s mirisom truleži i prokletosti buditi u vili.

I tako ostadoh ničija do dana današnjeg, ali “oni” nečiji to teško razumiju – da možeš da živiš, a da nisi ničiji. Pa mi tako često pripisuju raznorazne pripadnosti, a ja ih čitam, slušam i gledam i shvatam po ko zna koji put kako sam sretna što mi mozak nije ispran i što sam samo u jednom nečija.

Nečija majka. Najvrjednija i najplemenitija pripadnost.
Vjera, nacija i političko opredjeljenje koje sa ponosom nosim: RODITELJ!

Ključne riječi
Loading...

Daniela Ratešić Došen

Rođena u Banja Luci, 8.8.1976. godine Osnovnu, Srednju medicinsku i Medicinski fakultet završila u Banja Luci. Od 2005. godine bavi se humanitarnim radom, najprije u Fondaciji "Pobijedimo tišinu", potom osniva HO "Budimo ljudi" čiji je i predsjednik. Samohrani roditelj kćerke Katarine. Živi i radi u Banja Luci.

Komentariši

Za napredne opcije komentarisanja, možete se prijaviti
avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o
Back to top button
Close
Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!