Kolumne

Daniela Ratešić Došen: Insajderska priča – Šta je Pravda za Davida?

Mislim da već i ptice na grani znaju kako je nastala Pravda za Davida, mada mnogi još uvijek pokušavaju da to predstave na neki sasvim drugi način.
25.03. u večernjim časovima Davidovi drugari su, nakon prvog šoka i saznanja da im drug ubijen, odlučili su da formiraju grupu na Facebooku kako bi dali podršku porodici Dragičević, ali i insistirali na što bržem hapšenju počinilaca ovog zlodjela. Do 26.03. ujutro grupa je brojala već 25 000 članova. U prvi mah željeli su u grupu uključiti što više ljudi iz Banja Luke koji bi bili direktna podrška u ovome. Tog istog dana pozvali su svoje prijatelje, sugrađane i svoje roditelje da u 18h dođu na Trg Krajine kako bi zapalili svijeće u znak pomena i pokoj duši njihovom Đakcu.

Nikakvu lošu namjeru nisu imali s tim činom.

Pozvali su i roditelje pokojnog Davida da im se pridruže i da zajedno zatraže od institucija da što brže kazne zločinca/zločince koji su ubili njihovog druga. Da su u strahu velike oči, oni koji su očito (što se kasnije i pokazalo kao tačno) odigrali svoju ulogu u ovom ubistvu, uvidjeli potencijalnu prijetnju od tog okupljanja. Vjerujem da na Trg tog dana ne bi došlo više od 50-tak ljudi, ali pogrešan korak su učinili upravo oni koji znaju mnogo više od onoga što smo mi mogli i pretpostaviti u tom momentu.

Loading...

Održana je najkatastrofalnija press konferencija u istoriji.

Darko Ilić, načelnik Uprave za organizovani i teški kriminalitet na famoznoj press konferenciji

Cilj te press konferencije bio je predstaviti ovog mladog momka kao provalnika, narkomana i običnu propalicu koja je sama sebi oduzela život i na taj način uticati na svijest građana da ne izađu na planirano mirno okupljanje. Šok.
6 dana navodne potrage za djetetom,
6 dana niko živ nije ništa znao o njemu,
6 dana je navodno njegovo tijelo plutalo od mosta na Laušu do ušća u Vrbas i niko ništa nije ni vidio ni znao.
Ali tog dana na press konferenciji dobijamo ne samo tačnu putanju njegovog kretanja, nego i šta je konzumirao od droge i alkohola do bureka.

Naučna fantastika.

Govor tijela ljudi koji su održali press konferenciju, bio je samo potvrda svima koji smo to gledali, da se iznose netačni, da ne kažem lažni podaci o ovom djetetu. U svakom normalnom građaninu, a pogotovo ljudima koji su pokojnog Davida poznavali, ovaj istup čelnih ljudi institucije koja treba da im obezbjedi sigurnost i miran san, izazvao je negodovanje, zgražavanja, želju da im se otvoreno kaže da im nismo povjerovali ni jednu jedinu riječ.

Djeca su se pojavila na Trgu tačno u 18h, zajedno sa roditeljima pokojnog Davida, a uz njih su na ulicu izašli brojni građani Banja Luke. I oni sami bili su iznenađeni brojem ljudi koji su došli, ali su bili zahvalni što su tu i što zajedno s njima traže istinu o smrti njihovog druga. Prioritet ovog okupljanja prije famozne press konferencije, bilo je traženje PRAVDE, kažnjavanje počinioca, ali nakon te konferencije postali su svjesni da prvo moraju tražiti ISTINU, koju očito pokušavaju da im prikriju, da bi se uopšte došlo do PRAVDE.

I tako nastaju dve ključne riječi grupe: ISTINA I PRAVDA.

Dani koji su uslijedili, kao i izjave ljudi od kojih se tražila istina, doveli su do toga da se broj uznemirenih i razočaranih ljudi na Trgu povećavao iz dana u dan. Svako ko je imao dijete, unuče, sestriće, nećake, razmišljao je o tome da je bilo ko od njih mogao biti David i da sutra to zaista i može biti, ukoliko zločinci ostanu nekažnjeni. Vidjevši da njihova grupa počinje dobijati razmjere koje nisu očekivali i da ih žele obojiti stranačkim bojama, djeca su potražila pomoć od svojih roditelja. Da ih zaštite, organizuju, da budu glas razuma i iskustva u njihovoj grupi. Tako je u grupu ušlo pet majki, pet samohranih majki, koje su stavile djecu pod svoje okrilje i počele da rastjeraju lešinare koji su oko njih počeli oblijetati. Jasno su stavili do znanja, MI SMO DAVIDOVI DRUGARI, OVO SU NAŠI RODITELJI I MI NE PRIPADAMO NIKOME OSIM DAVIDU!

Kako je politika dio svega kod nas, pa i dio ove užasne tragedije, vrlo brzo je postalo jasno da političare moramo uključiti u priču. Ali ne u smislu u kojem su oni to željeli, da svojataju djecu i narod na Trgu, nego da svako od njih ko ima određene ingerencije uradi sve što je potrebno i što je u njegovom ovlaštenju, da se što prije dođe do ISTINE.

Dakle, prva faza napada na nas i djecu je bilo obilježavanje nas kao opozicionih ljudi koji su tu protiv vlasti. Uporedo sa tim je krenulo i zaplašivanje djece praćenjem od strane tačno određenih policijskih auta i prisluškivanje naših telefona. Kako ta priča nije urodila plodom, jer narod je bio vrlo svjestan činjenice da smo mi obični građani, kao i oni sami, koji su tu samo u cilju traženja istine i pravde, a nije im ni zaplašivanje baš prošlo kako je planirano, prešlo se na plan B.

Sada su kroz medije i preko botova koje plaćaju za plasiranje laži narodu proširili priču kako smo mi ustvari strani plaćenici, teroristi koji su tu ubačeni samo sa ciljem rušenja Republike Srpske i njenih institucija. Najveću ulogu u tom trovanju naroda protiv nas, običnih građana, odigrao je RTRS, što je zaista tragično za javni servis koji živi od nameta koje plaća baš taj narod.

Obzirom da su sve metode njima poznate, a sprovedene nad nama, ostale bez očekivanog učinka, znali smo da jedino čemu još mogu pribjeći jeste da nam se „zadesno“ nešto desi i da nas fizički uklone. Ovakvu situaciju njihovi „stručni saradnici“ do sada nisu imali i jednostavno ostali su u pat poziciji. Kako se riješiti tih ljudi na Trgu koji kao da su došli od nikud (jer nam nisu uspjeli iskopati nikakvu političku prošlost i imenovati nas da smo bili u toj i toj partiji), koje ne uspijevaju zastrašiti svim do sada poznatim metodama?!

I tu su se opet našli u problemu, jer ti obični ljudi sa Trga su uvijek išli korak ispred njih.

Prije nego su pomislili da nam bilo šta fizički učine, u 6 zemalja Evrope i u Ameriku bila su poslana pisma potpisana od strane nas roditelja i naše djece, u kojima smo naglasili da nismo suicidni i ukoliko nam se bilo šta desi da se radi o ubistvu vezanom za ovaj slučaj. Imenovali smo tačno osobe od kojih smo prepoznali opasnost u cijeloj ovoj priči, ali i one koji možda i nisu za tu metodu rješavanja problema, ali su sigurno upućeni. Sada je trebalo smisliti novu strategiju, ali odakle više crpiti ideje? Očigledno iz američkih akcionih filmova, jer je sljedeći scenario tačno imao holivudski prizvuk. Praćenje od strane Jedinice za terorizam koja ima za cilj da nas „ulovi“ u nezgodnoj situaciji, odnosno sa bilo kojom osobom koja je potencijalna opasnost za njih i, navodno, za Republiku Srpsku.

Tu su tek doživjeli teško razočarenje.

Praćenje samohranih majki i njihove djece je zasigurno za pripadnike te jedinice bio najdosadniji posao koji su ikada radili. Mogu zamisliti njihova lica dok su nas pratili u kupovini, odlasku na posao, kafici sa prijateljicama nakon Trga ili recimo u dnevnoj strci po gradu da se poplaćaju računi, ode kod ljekara ili zubara…  Šok je nastupio kada su skontali da znamo napraviti pitu. To je sasvim sigurno bio jedan od ključnih elemenata našeg terorističkog djelovanja. Još da su vidjeli kakvu „kljukušu“ pravim, bila bi garantovano novi Bin Laden, jer ista ubija od samog mirisa, a da ne govorim o ukusu.

Kako god oni okrenuli priču, Pravda za Davida je uvijek bila i ostala samo jedno, grupa djece i roditelja spremnih da rizikuju sve da bi sutra svi skupa živjeli u sigurnoj i pravno uređenoj Republici Srpskoj, bez kriminala, droge, ubijanja djece. Onoliko koliko mi volimo tu našu Republiku Srpsku, oni to nikada neće ni znati ni umjeti. Jer ako imaš vlastiti cilj ispred zajedničkog cilja svih građana, ti spadaš u kategoriju egoista spremnih na sve samo da se njihov cilj realizuje. To su najgore sorte ljudi od kojih se apsolutno sve može očekivati, a koji su do sada vjerovali da će narod zauvijek ostati slijep i vjerovati u ono što im se kroz medije plasira.

21.4. veliki skup Pravda za Davida

Biti čovjek, za njih nepoznat pojam.

Dati sebe za nešto od čega lično ti nećeš imati velike koristi, ali će imati cijelo društvo, za njih je prosto nevjerovatno. I zato me ne čude sve silne optužbe nekih kvazi analitičara, jer oni to što rade, rade samo i isključivo zbog novca i prosto im je nevjerovatno da neko kao mi može da radi to što činimo 84 dana i da za to ne dobija nikakvu ličnu korist, da ne kažem novac.

Ima nešto, rođeni moji, što je mnogo vrjednije od novca, a čega VI niste svjesni. A to su : naša djeca, mir, sigurnost i napredak za sve nas, a samim tim i za NAŠU Republiku Srpsku.

Ključne riječi
Loading...

Daniela Ratešić Došen

Rođena u Banja Luci, 8.8.1976. godine Osnovnu, Srednju medicinsku i Medicinski fakultet završila u Banja Luci. Od 2005. godine bavi se humanitarnim radom, najprije u Fondaciji "Pobijedimo tišinu", potom osniva HO "Budimo ljudi" čiji je i predsjednik. Samohrani roditelj kćerke Katarine. Živi i radi u Banja Luci.

Komentariši

Za napredne opcije komentarisanja, možete se prijaviti
avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o
Back to top button
Close
Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!