Daniela Ratešić Došen: Laž kao smisao života
Nikada nisam razumjela ljude koji laž koriste kao prehrambenu namirnicu.
Jednu za doručak, drugu za ručak, a ona večernja uglavnom bude prava poslastica.
Ti ljudi s vremenom naprosto izgube pojam o istini, tako da im laž koju svakodnevno konzumiraju naprosto izgleda kao jedina moguća istina. Oni su mađioničari koji od realnog svijeta prave svoj imaginarni, ali toliko stvaran i ubjedljiv da malo ko u to posumnja.
Male, sitne svakodnevne laži ili one velike, krupne i životno značajne, svode se na kraju na isto. Jer tim malim lažima oni s vremenom naprave takvu planinu laži, sa čije litice se obično strmoglave . I uvijek završe isto. Otkriveni, ogoljeni, jadni u očima drugih ljudi i bijedni u sopstvenoj duši, jer kada im neko saspe istinu u lice, ostaju tako siromašni, bez i jednog istinskog momenta sreće, bez pravog prijatelja i ljubavi. Sve je bila laž koju su sami ispleli.
Žrtve laži i prevare
Taj zločin prema samom sebi su i zaslužili, nisam nikada žalila ljude koji su na dnu završavali zbog svojih laži. Ali u tim svojim lažima oni uvijek za sobom povuku i nedužne žrtve, ljude koji im slijepo vjeruju, da li zbog svoje naivnosti, da li zbog ljubavi ili jednostavno zato što nemanju vremena da analiziraju ponašanje lažova. Te žrtve se dugo oporavljaju nakon susreta i doživljaja sa lažovom. Bol koju su im laži nanijele jednaka je fizičkoj boli udarca bičem. Naročito ukoliko su lažovi uspjeli da ih navedu da im probude osjećanja, da njihovu ljubav iskoriste za svoju prljavu, lažnu igru, tada se žrtve, nakon spoznaje o lažovima, osjećaju prazno, iskorišteno, ubijeno i nerijetko te žrtve ostanu trajno emotivno oštećene.
Naprosto, nikada više nikome niti vjeruju niti poklanjaju i namjanji dio sebe i svojih osjećaja. Postanu hladni, obazrivi i u svakom ko im kroz život dolazi u susret vide potencijalnog lažova.
Za mene je to zločin nad tim ljudima. Možda ne postoji zakonska kazna za lažove, ali vjerujem da onaj gore za takve sprema posebno mjesto u paklu. Iskreno se nadam da lažovi u paklu prolaze sve one boli i patnje koje su svojim lažima tokom života priuštili drugima. Žrtvama to ne predstavlja baš neku utjehu, njihova bol ostaje ovozemljska i jednostavno moraju da nauče da se sa njom nose i da koračaju dalje. Ne postoje male laži, slatke laži, opravdane laži. Mnogi pokušavaju kroz ovakve nazive da opravdaju svoje laži. Svaka laži ima svoju težinu. I ma koliko mi mislili da s tim lažima nikoga ne povrijeđujemo, na kraju se ipak ispostavi da je ostala neka žrtva koju je ta naša sitna laž povrijedila i ostavila trag na duši.
Istinoljupci nisu baš omiljeni
Međutim, obzirom da su lažovi obično jako samouvjereni, predstavljaju se kao stabilne osobe na koje se može računati u životu. Mnogo ljepše pričaju od ovih koji samo istinu govore, mnogo su prihvaćeniji među ljudima. Simpatije prema ovim ljudima nerijetko se šire poput zaraze, jer svi više vole da čuju lijepe priče o sebi, svjetu oko sebe, budućnosti, nego kada im se u lice saspe surova stvarnost i realnost. Istinoljupci nisu baš omiljeni, jer istina nerijetko boli. Realnost je nešto što ukoliko ne prihvatiš onako kako jeste i sam se pretvaraš u lažova.
Najčešće lažemo sami sebe.
Ali ukoliko tu laž definitivno prihvatimo kao istinu, pretvaramo se u one klasične lažove koji tu laž šire dalje i više ne štete samo sebi nego i drugima.
„U laži su kratke noge!“ – to je donekle tačno, ali od veličine stopala kojim te noge koračaju, zavisi i koliko će žrtava ta laž ostaviti iza sebe.
Zato pokušajmo shvatiti da svaka laž je potencijalni vulkan koji kad tad može eksplodirati i odnijeti sa sobom žrtve među kojima su najčešće oni koje najmanje želimo povrijediti.
Stani i razmisli prije svake izgovorene laži. Da li je dobronamjerna i postoji li uopšte dobronamjerna laž?
Jer kad god se istina sazna, ona će biti mnogo više bolna za osobu koju si slagao, jer je prekrivena lažima osobe u koju je vjerovao.
