Kolumne

Daniela Ratešić Došen: O Klincu iz geta

Za „Klinca iz geta“

Klinac iz geta nam je odavno poručivao o svemu lošem što se dešava oko nas, ali nažalost nismo ga slušali. Prvi put, većina od nas, ga je slušala kada klinca sa nama više nije bilo. Prvi put smo tada čuli poruke koje nam je slao i gutali suze, bol, tugu, bijes. Bijes na nas same. Bijes na one koji u njegovoj pjesmi napraviše njegov kraj u kojem je odrastao takvim da je smiješno biti častan i da je sve što uradiš grešno.

Opasne ulice

Loading...

Klinac nam je poslao poruku o tome koliko su naše ulice opasne i da se od njih ne može pobjeći. Problemi od kojih svakodnevno bježimo, uvijek nas na kraju stignu, samo što tada postanu još gori i veći. Bježali smo od problema i istine i dočekalo nas je to da istinu o smrti djeteta tražimo na ulici. Zakon jačeg, jedini je zakon koji očito na našim ulicama vrijedi. Zar zaista treba da prežive samo najjači, a kod nas se jačina i veličina čovjeka već odavno mjeri u pogrešnim mjernim jedinicama?! Sirene koje svakodnevno slušamo u gradu, bilo da su one od hitne pomoći ili policijske, nakon klinca nam svima zaustavljaju srce u grudima. A klinac je to znao, znao je mnogo prije nas da svaka od tih sirena je potencijanlo jedan izgubljen život. Život koji je možda ugašen nasiljem poput onog sprovedenog nad njim ili je ugašen drogom ili je jednostavno uništen kriminalom u koji se uvlače djeca.

„Džukci kruže“

„Džukci“ kruže kao lešinari i grabe djecu na ulicama i uvlače ih u svoje mračne priče. Hapšenja, vrbovanja klinaca koji moraju da se jave na pozive koje im kasnije upućuju i ono što je najgore, u cijeloj toj priči od njih samih prave dilere. Jer samo diler ima moć. Ostali su svi potencijalne žrtve te mračne priče na ulicama geta. Klinac to zna i sam je govorio o tome kako mu se sve to zgadilo i kako takva atmosfera u društvu naprosto tjera tu djecu u alkoholizam, da bježe od realnosti koja je mračna, bezidejna, beznadje u svakom pogledu. Do te mjere beznadje, da djeca jednostavno imaju osjećaj da su na propast osuđena oduvijek i jednostavno ne vide izlaz iz svega toga. A mi odrasli svo vrijeme živimo u svom nekom imaginarnom svijetu.

Imaginarni život

Živimo u nebu i ne vidimo svu bijedu stvarnosti koja se kao glib razliva ispod nas. Mislimo da smo sve postigli s tim što smo danas obezbijedili da u kući imamo koru hljeba, da nam je to vrh, a zapravo smo na samom dnu. Za to vrijeme klinci se utučeni vremenom u kojem žive vuku stalno po istim blokovima, adolescenti bez cilja, koji jedini smisao svega vide u tome da „smotaju“ džoint i zaborave na surovu stvarnost uz marihuanu. Naravno, većina tih klinaca nema novac ni da na taj način pobjegne od stvarnosti i onda upadaju u zamke lešinara koji kruže nad njima, pa i sami postaju dileri. Klinac nam je govorio da je svjestan da je taj put jednosmjerna ulica i da na kraju tog puta uvijek stoji ili sanduk ili zatvor. Nije želio da niko od klinaca iz geta završi tako, želio je mnogo više i za sebe i za njih, govorio je o tome, pjevao, ukazivao na svijet oko nas.

Nismo ga slušali

Pa to je samo jedan od klinaca koji repuju, nešto nerazgovjetno nabrajaju, a nikada zapravo nismo htjeli da čujemo te riječi. Bijeg od stvarnosti. Kao na vrhu smo, a nismo se pomakli od polazne tačke. Slijepi za sve loše oko nas, jer imamo preča posla. Klinci se bore sami da prežive zakon jačeg u tom getu. Sve počinje da gubi svoju vrijednost, pa čak i ljubav i prijateljstva, jer ljudi gube u sebi sve one vrijednosti čovjeka i prijatelja. Izvlače iz tebe sve ono najbolje i uživaju u tome da te vide slomljenog, na dnu, kako padaš, a ruku ne pruža niko. Tek kada se klincima unište svi snovi, ti ljudi oko njih pokazuju sažaljenje, lažnu ljubav i brigu, ali klinicima to tada ništa ne znači.

Nekad smo bili samo djeca, sada pijuni

Jer kada pogledaju iza sebe, kada im se vrate uspomene na to kakvi su bili kao djeca, shvataju šta je ulica načinila od njih, a niko nije ni pokušao da te ulice načini pitomijim i ljepšim za njihovo odrastanje. Imali smo preča posla. Sjećanja na ono kakvi su bili u djetinstvu, budi u njima gnušanje prema ovome kakvi su sada, kako su im životi oskaćeni u startu i naprosto počinju da gube volju za životom takav kakav je. Svjesni da život može, treba i mora da bude bolji, gotivan, bez obzira na one mane života na koje ne možemo da utičemo kao što je smrt brata i bolest oca. Ali sve oko klinca je mračno, zaudara na trulež sistema, gdje je svako dotakeo pakao tog života i malo ko ga nije oplakao, gdje živimo život poput zombija, čekajući samo da nam smrt pokuca na vrata, bez da išta učinimo da to promijenimo.

Ništa se ne mjenja

I tako prolaze godine pored nas, život prolazi, mi ćutimo, saginjemo glavu i ništa ne pokušavamo promijeniti. I iza svih tih godina ostane samo sjenka, ništa čime bi smo se istinski mogli ponositi i biti zadovoljni. Guramo taj svoj život tako bez cilja, a klinac jedinu ljubav nalazi u pjesmi, gdje kroz riječi hip hop pjesama želi da nam poruči da se probudimo, da on ne želi da spava i da zbog toga umre mlad, jer niko ne pokazuje želju da načini korak ka promjeni da život tim klincima učini boljim. On nas zove da učinimo nešto za sve klince, da ne trunu mladi u zemlji ili da idu iz svog grada. Oni žele da žive u svom gradu, u svojoj Banja Luci, ali nekoj ljepšoj, sigurnijoj i vedrijoj od toga kakva je sada. Jedan je ovaj grad i klinci su svjesni možda više nego mi, da nas sunce tuđeg neba nikada neće tako grijati, kao naše „banjalučko“ sunce. I na kraju, klinac je svjestan da on sam sa ostalim klincima ne može učiniti ništa, da su oni obični pijuni. On nas je budio, svjestan da nigdje neće otići, ali i da ništa neće kao pijun moći promijeniti.

Ali klinac je otišao.

Zauvijek. A na nama leži krivica, jer ga nismo čuli, nismo pokušali razumjeti šta nam je htio poručiti. Sada ga slušamo svaki dan, kasno za klinca iz geta, ali opet nadamo se na vrijeme za ostale klince. Klinac nam je ostavio cijelo uputstvo kroz svoju pjesmu, da bi smo razumjeli vrijeme i mjesto u kojem živimo. Klinac će zauvjek da živi kroz svoju pjesmu i vječno će nas njegove riječi i oči opominjati da nikada više ne smijemo da spavamo i da dopustimo da bilo ko od klinaca bude pijun i da umre mlad. Stvorio je Pravdu za Davida koja ima dužnost da širi njegovu poruku i čuva sve ostale klince . Tada će negov čarobni osmjeh zavuvijek ostati da lebdi u vidu oblaka iznad njegove Banja Luke, iznad njegovog geta.

Ključne riječi
Loading...

Daniela Ratešić Došen

Rođena u Banja Luci, 8.8.1976. godine Osnovnu, Srednju medicinsku i Medicinski fakultet završila u Banja Luci. Od 2005. godine bavi se humanitarnim radom, najprije u Fondaciji "Pobijedimo tišinu", potom osniva HO "Budimo ljudi" čiji je i predsjednik. Samohrani roditelj kćerke Katarine. Živi i radi u Banja Luci.

Komentariši

Za napredne opcije komentarisanja, možete se prijaviti
avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o
Back to top button
Close
Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!