Tanasković: Кo i zbog čega truje našu djecu?

Ovdje je riječ o sprječavanju duhovnog i mentalnog genocida koji se nad našim narodom planski sprovodi kroz medije i masovnu kulturu.

Biti otac maloljetnog djeteta na ivici puberteta vjerovatno nikada i nigdje nije bilo naročito lako i bezbrižno. Ali biti otac maloljetnog djeteta na ivici puberteta u Srbiji 2019. godine je svakako jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka koji vas stavlja pred čitavu lepezu izazova i muka. To onespokojavajuće saznanje protutnjalo mi je kroz glavu dok sam užasnut slušao „raport“ mog desetogodišnjeg djeteta sa novogodišnje proslave u Domu pionira na koju je otišlo sa svojim razredom i školom. Program manifestacije bio je kreiran i odobren od strane Ministarstva prosvjete, a čitavo „zadovoljstvo“ koštalo je tričavih 1140 din (oko 19 KM, op.ur.).

Zabava se sastojala od improvizovane predstave sa Deda Mrazom, jedenja sendviča i potom diskoteke u kojoj su četvrtaci i mlađi razredi mogli da uživaju u hitovima eminentnih umjetnika poput Jale Brata i Bube Кorelija, Maje Berović, Cobija i Raste. Dakle, djeca od deset godina i naniže đuskala su uz hitove sa, na primjer, ovakvim stihovima: „Mala voli audi, mala voli BMV, mala voli dolare, mala voli evre, penje se na stolove, voli separe“. I sve to u organizaciji škole i ministarstva, za vrijeme trajanja obavezne školske nastave. Na moje šokirano i ogorčeno reagovanje, moje dijete je samo sleglo ramenima i reklo: „Pa šta ti je tata, to svi slušaju…“

Od deda mraza do kokaina

Na sličan način reagovali su i mnogi roditelji kada je nas nekolicina na vajber grupi razreda podijelila zabrinutost i potrebu da se reaguje kod ministarstva. „Ma oni i ne slušaju reči, samo prate ritam…“ ili „pa i mi smo slušali svakakve gluposti kao klinci pa nam ništa nije falilo“, bili su najčešći odgovori zatečenih roditelja. Кao prvo, treba reći da djeca od naranijeg doba itekako obraćaju pažnju na riječi, kako svjesno tako i nesvjesno, što potvrđuju brojni eksperimenti dječjih psihologa širom svijeta. Djeca se tada nalaze u najosjetljivijem periodu intelektualnog i emotivnog razvoja, kada im se formiraju unutrašnji sistemi vrijednosti i pogledi na svijet.

Drugo, činjenica je da su se u moje vrijeme na školskim priredbama u tom uzrastu još uvijek slušale pjesme Кolibrija i Branka Кockice, ali čak i da cijelu stvar pomjerimo za nekoliko godina unaprijed, u ozloglašenu epohu 90-ih i turbo folka, opet možemo da konstatujemo da su i tadašnji plesni hitovi, poput Oči boje duge ili Cecinih pesama, bili daleko bezazleniji i pitomiji. Nije mi bilo jasno kako smo to i kojim putevima stigli od nevinih novogodišnjih pjesmica u kojima „pršti, pršti bela staza, idu sanke Deda Mraza“ do bijelih kokainskih staza razvrata i kriminala o kojima pjevaju današnje pjesme namijenjene mladima?

Glorofikacija poroka

Da bi se došlo do odgovora, treba sprovesti malo istraživanje muzičkih listi svojih potomaka, pošto današnji klinci muziku uglavnom “primaju” preko interneta i YouTube kanala. Televiziju gotovo da i ne gledaju. Vrlo brzo se otkriva dominacija izvjesne IDJ produkcije koja stoji iza većine najodurnijih pjesama ovog takozvanog „autotjun“ pravca koji klinci masovno slušaju. Pjesme koje “producira” IDJ ekipa tipičan su proizvod koji se servira srpskoj omladini (pa i djeci). Vulgarni materijalizam i konzumerizam (fetiš skupih robnih marki), narkomanija kao razonoda i rekreacija, promiskuitet i prostitucija, sve znalački zapakovano u šljašteće boje i brze hip-hop i regeton ritmove.

Poslušajte bilo koju od pjesama sa liste YouTube kanala ove produkcije i prenerazićete se. Ne postoji ništa osim glorifikacije poroka i slavljenja razuzdanog života u trenutku. Estetika ovih spotova takođe je vrlo problematična, jer su u njima djevojke odreda prikazane kao hiperseksualizovane porno zvijezde, dok su muškarci stilizovani kao rodno neutralni pajaci i strašila čija se privlačnost ogleda isključivo kroz statusne simbole koje posjeduju.

Dječacima se, dakle, u tekstovima poručuje da treba da postanu bogati kriminalci, a djevojčicama prostitutke, čak ne između redova, već sasvim otvoreno i nedvosmisleno. Ovakva definicija uspjeha i podjela uloga sasvim je u skladu sa teorijama određenih analitičara koji tvrde da zapadne sile nemaju nikakvog interesa da se na ovim balkanskim prostorima formiraju ozbiljne i uređene države na određenom ekonomskom i civilizacijskom nivou, već isključivo zavisne i siromašne kolonije sa korumpiranim elitama i regionalnim narko kartelima koji, pod pokroviteljstvom obavještajnih službi, međusobno sarađuju.

Američki trag

U tom smislu ne treba biti previše iznenađen saznanjem da je gorepomenuta IDJ produkcija 2017. godine postala dio Junajted grupe (United Group), lokalnog medijskog konglomerata koji je u vlasništvu gigantskog američkog investicionog fonda Kohlberg, Kravis i Roberts (KKR group), kojim upravlja bivši direktor obavještajne agencije CIA u penziji, Dejvid Petreus (David Petraeus).

„Muzika, posebno u ovo današnje digitalno i brzo doba, pomjera sve granice i tako otvara puteve svim drugim kreativnim industrijama. IDJDigital je riješen da bude u prvim redovima digitalne revolucije koja će redefinisati svijet multimedija i zabave u 21. vijeku“, izjavili su Andrej Ilić i Đorđe Trbović, osnivači i direktori kompanije prilikom potpisivanja unosnog ugovora sa Junajted grupom. Oni su navodno dobili oko tri miliona evra za taj transfer od čega su, po ugovoru, najveći dio morali da ulože u pravljenje TV kanala i poboljšanje produkcijskih uslova.

Pored toga nezvanično se može čuti da su dobili i moćnog sponzora koji im je omogućio da manipulišu „trending listama“ i brojem pregleda na YouTube, što je izuzetno važno oružje u kreiranju (ne)ukusa i uticaju na povodljive i mlade pojedince po sistemu „kud svi Turci, tu i mali Mujo.“ Posebno je zanimljivo da nijedna od spomenutih IDJ pjesama nije na posebnom YouTube režimu sadržaja za odrasle, koji zahtjeva upisivanje ličnih podataka radi kontrole uzrasta korisnika, dok je rodoljubiva pjesma Beogradskog sindikata „Dogodine u Prizrenu“ stavljena upravo na takav režim, koji bitno ograničava pristup i broj pregleda, jer je navodno spot sadržao uznemirujuće slike.

Dalsova doktrina

Da li je i u slučaju KKR grupe u pitanju samo puki, komercijalni interes, ili se iza brda valja i vrlo perfidan, dugoročan pokušaj kulturno-političkog inženjeringa? Agresivno djelovanje kroz kulturu, odnosno potiskivanje i zatiranje visoke kulture i narodne tradicije i promovisanje tuđinskog potkulturnog smeća, kiča i šunda, odavno je postalo modus operandi zapadne globalističke agende. Radi se o jednoj vrsti specijalnog rata koji svoje otrovne plodove treba da donese u decenijama koje tek slijede. Poznato je da je u Rusiji početkom devedesetih procurila tzv. Dalsova doktrina (nazvana po Alanu Dalsu, direktoru CIA-e), apokrifni tajni dokument, čija se autentičnost osporava, a po kome su SAD još od šezdesetih godina prošlog vijeka počele planski da uništavaju SSSR tako što su korumpirale rusku omladinu najgorim i najštetnijim sadržajima iz svog arsenala popularne kulture, sve u cilju kvarenja morala i duha ruskog naroda.

Ako tako postavimo stvari, teško je očekivati od generacije koja odrasta na ovakvoj muzici i ovakvom pogledu na svijet da u budućnosti pokaže i najminimalnije interesovanje za nacionalna pitanja i spremnost na bilo kakvu žrtvu u ime kolektiva. To je po nacionalnu stvar opasnije od bilo kakvih obojenih revolucija i bočnih udara, jer takva priglupa, obeskorenjena, obezduhovljena, materijalistička, sebična i isključivo sopstvenim nagonima vođena omladina postaće lak plijen za buduće predaje teritorija i resursa, ali i za svakakve druge političke manipulacije i tuđinske projekte. Pa, ako zatreba, i za neku novu Jugoslaviju. Nova, mutirana inkarnacija jugonostalgičarskog ideala „bratstva i jedinstva“, zasnovana ovog puta ne na solidarnosti svjetskog proleterijata, narodnooslobodilačkoj borbi i samoupravnom socijalizmu, već na zajedničkom tržištu (umreženom međunarodnim kapitalom), balkanskom kafanskom hedonizmu i već razvijenom provincijalnom, kolonijalnom mentalitetu takođe je jedna od očiglednih nuspojava ovog dirigovanog medijskog fenomena.

U tom svjetlu treba posmatrati bjesomučno mazohističko forsiranje „simpatičnih“ hipster talibana Jale Brata i Bube Korelija, čija je produkcijska kuća Imperija neka vrsta bosanskog IDJ-a. Ova dvojica Sarajlija, zajedno sa Acom Lukasom, napunili su beogradsku Arenu za novogodišnji doček, a u tome ih nimalo nije omelo to što su u javnost pred sam koncert izašle njihove izjave sa početka karijere kada su pozivali na linč Srba i poručivali preko svog YouTube naloga kako sve Srbe treba vješati na vrbe.

Duhovni genocid

Кako zaštiti djecu od ovakvog smišljenog i sistematičnog trovanja? Potrebno je za početak obratiti pažnju na to šta slušaju, šta gledaju i prate, o čemu pričaju i kako rezonuju. Većina roditelja, nažalost, nema ni vremena ni volje da se ozbiljno pozabavi svojom djecom, već ih prepušta nihilističkoj stihiji koja vreba iz različitih medijskih kanala, bilo da se radi o rijaliti programima ili nakaradnoj muzici. Važno je razgovarati sa djecom, prići im sa razumijevanjem i drugarski i ukazivati im na neprihvatljive i neprimjerene tekstove i sadržaje na internetu i televiziji. Objasniti im kuda vodi takvo ponašanje korištenjem primjera iz svakodnevnog života koji su im poznati i razumljivi.

Takođe, uopšte nije loša opcija u slučaju gorepomenutih pjesama da se iz njih izvuku tekstovi i da se oni analiziraju za sebe, bez ritma i muzike. U tim slučajevima djeca često i sama mogu lako da prozru njihovu banalnost, glupost i potencijalno štetnu poruku. Iluzorno je očekivati da će djeca slušati muziku koja će se nama dopasti. Roditelji naših roditelja bjesnili su zbog Bitlsa i Roling Stonsa, koje su smatrali neprimjerenim divljacima, da bi posle naši roditelji slično reagovali kada bi čuli da slušamo Ganse ili Nirvanu. Bunt protiv roditeljskog autoriteta i ukusa nezaobilazan je deo odrastanja.

Ali ovdje nije riječ o tome. Ovdje je riječ o sprečavanju duhovnog i mentalnog genocida koji se kroz medije i masovnu kulturu planski sprovodi nad budućnošću ovog naroda. Ako danas ne reagujemo, sutra će već biti kasno.

Marko Tanasković je književnik, publicista, bivši urednik časopisa ,,Evropa nacija“ i autor romana ,,Oluja“.