Kolumne

Daniela Ratešić Došen: Gdje je sloboda?

Od rata na ovamo, neprestano se pitam gdje je sloboda?
Da li je sloboda ono sto su nazvali “mirom” nakon 20.11.1995. godine? Da li sam slobodna ja u svojoj zemlji ili je slobodan moj narod koji je silom i mukom, ratom i neimaštinom, natjeran da ode daleko od te naše zamlje?

Putujem tako, ovih dana, kroz planine i bespuća sjevera i posmatram te gorostase naspram naših pitomih brda. Posmatram kamen koji se ne može porediti sa našim livadama i pašnjacima. Posmatram tu tuđu zemlju i njenu prirodu i sjetim se riječi jedne naše predstavnice institucija “Potpuna sloboda je samo u prirodi!“.

Loading...

Ja tu slobodu ni u toj prirodi nisam osjetila. Onda mi pade na pamet da pomenuta osoba tu prirodu i sve ljepote koje imamo, nikada nije osjetila na način na koji je ja osjećam, niti ju je vidjela očima kojima je ja gledam. Za mene je naša šuma, poput one na Kozari, izvor života, zaštitnik ljudi od poplava, fabrika kiseonika…a za ljude poput nje to je samo red drva, dobrih za posjeći, prodati, iskoristiti do zadnjeg stabla.
Nasa rijeka, bilo koja, za mene je tekući život, bogatstvo kojim napajamo nasu zemlju, zlato koje nema vrijednost. Za njih je samo snaga koja pokreće turbine za proizvodnju energije koju treba dobro unovčiti.

I tada shvatam: mi ni prirodu ni slobodu ne gledamo istim očima. Ja u prirodi vidim život, oni vide novac. Sloboda je za mene život bez straha, sigurnost, ne samo materijalna, nego prije svega sigurnost u institucije, pravnu državu, bezbjednost za moje dijete. Da mogu mirno da spavam kada nije kraj mene.
Sloboda za njih je nešto sasvim drugo. Novac, materijalno bogatstvo, bahatost u odnosima sa drugim ljudima, iskorištavanje svega i svačega zarad ličnog interesa, pa i te prirode.

To je njihova sloboda.

Moja i njihova sloboda dva su svijeta različita. Moji i njihovi pogledi na život, ne susreću se čak ni kada su djeca u pitanju.

Vratim se tako iz svojih misli u stvarnost i pogledam ovu tuđu zemlju i neke strane ljude oko mene. Švicarska, zemlja prava, zemlja zakona, zemlja koja predstavlja simbol svega onoga sto je uređeno i stabilno. Svaki tvoj korak ovdje je zaštićen zakonom, ali je i svaki tvoj pogrešan korak kažnjiv istim tim zakonom. Nebitno je ko si, kako se zoveš, kakvu titulu nosiš, kojem Bogu se moliš, zakon je isti za sve.

I to nije samo zakon na papiru, to je zakon koji se svakodnevno i na svakom mjestu sprovodi i primjenjuje.Zato su koraci ljudi koji koračaju ovom zemljom sigurni. Zato ljudi ovdje osjećaju tu slobodu koja nije u prirodi nego u njima samima i u svakom njihovom koraku. To je ta potpuna sloboda.

A onda gledam u oči ljudi, naših ljudi, onih sa početka priče, koje je muka i sila otjerala iz naše zemlje. Vidim da njima za tu potpunu slobodu nedostaje baš ono sto mi imamo, a oni ovdje nemaju. Našu zemlju. Naša brda. Naše rijeke.
I tako shvatih da je sve ono sto nam je učinjeno u zadnjih par decenija, učinilo nesretnim cijele generacije. Nesretni su oni koji su slobodni u tuđoj zemlji, a jednako smo nesretni i mi koji nismo slobodni u našoj zemlji.

Koliko će još generacija biti nesretno? Da li možemo nešto učiniti da tu slobodu donesemo tamo odakle su je davno otjerali, na naše livade i pasnjake, sume i potoke, naše gradove i sela? Možemo li se izboriti za vladavinu prava? Imamo li snage da svojoj djeci obezbjedimo slobodu u njihovoj zemlji, a ne da po nju moraju ići u tuđinu?

Jer gledajući u oči ovih ljudi shvatih da njihova sloboda ima jako visoku cijenu koja se skupo placa nostalgijom. Nostalgijom za tim našim brdima, šumama, rijekama, ali i ljudima.

Shvatam, slobodu nisam osjetila ni ja, a ni oni. Nedostaje nam ona sredina, a to je sloboda u svojoj zemlji, gdje će svaki čovjek biti jednak pred zakonom.
Utopija ili realnost? Sve je do nas i da li smo spremni svojoj djeci ostaviti slobodu ili ih želimo poslati daleko u svijet da bi spoznali slobodu.

Ključne riječi
Loading...

Daniela Ratešić Došen

Rođena u Banja Luci, 8.8.1976. godine Osnovnu, Srednju medicinsku i Medicinski fakultet završila u Banja Luci. Od 2005. godine bavi se humanitarnim radom, najprije u Fondaciji "Pobijedimo tišinu", potom osniva HO "Budimo ljudi" čiji je i predsjednik. Samohrani roditelj kćerke Katarine. Živi i radi u Banja Luci.

Komentariši

Za napredne opcije komentarisanja, možete se prijaviti
avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o
Back to top button
Close
Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!