Kolumne

Daniela Ratešić Došen: Pismo samohrane majke

Ljubav je bila jedino oružje kojim sam raspolagala. Ljubav prema tom malom biću koje me je držalo za ruku i gledalo u oči sa strahom od neizvjesne budućnosti.

Obraćam se ovim pismom onome ko moje dijete ne gleda kao dijete, onome ko djecu djeli prema statusu roditelja, po načinu oblačenja ili šišanja, po muzici koju slušaju, po naciji, vjeri ili bilo čemu drugom. Djeca su smisao mog života, a moje dijete je za mene Univerzum. Naravno, ne očekujem da moje dijete svako doživi na isti način kao ja majka, ali nikada neću dopustiti da ga neko gleda kao nešto manje vrijedno od svog djeteta. Prije 21 godinu pod mojim srcem je kucalo jedno malo srce, meškoljilo se jedno malo biće u mom stomaku i jedva sam čekala da uledam te male ručice da ih izljubim, rumene obraze da ih pomazim i da moje uši čuju najljepši zvuk gugutanja mog djeteta.

Loading...

Sjećate li se

Jeste li ikad čuli to? Jeste li osjetili? Sjećate li se toga? Prvi susret, prvi dodir i prvi poljubac tog malog, nestvarnog bića koje je dio vas. Možda se vi, koji vrijeđate tuđu djecu, toga više i ne sjećate ili uopšte niste svjesni da svaki roditelj ima isti osjećaj pri tom prvom kontaktu kao što ste ga imali i vi. To nije priviliegija povlaštenih, to je normalna reakcija normalnog ljudskog bića na novi život koji je potekao od njega samog. Ali negdje na tom putu odrastanja naših malih bića, naši pogledi na njih, moji i vaši, počeli su da se razilaze. Ja sam nažalost, od njene 8 godine, taj put sa njom morala da nastavim sama. Da budem i otac i majka, da sav teret života i odrastanja nosim sama na svojim plećima. Vi niste, znam, niti vam zavidim niti vas mrzim za to, a ne očkujem ni da razumijete koliko je snage potrebno bilo da u ovoj našoj zemlji tim putem koračam sama.

Ljubav

Ljubav je bila jedino oružje kojim sam raspolagala. Ljubav prema tom malom biću koje me je držalo za ruku i gledalo u oči sa strahom od neizvjesne budućnosti. Taj strah u njenim očima, ja sam uvijek razbijala svojom dobro odgiranom ulogom punom smjelosti i autoriteta. Nisam znala šta nas čeka na ostatku tog puta koji je ispred nas, ali nikada nisam dozvolila da ona to osjeti. Željela sam da vjeruje da mama sve može, sve zna i da je svaki problem rješiv. Nije nikada osjetila koliko suza je noću isplakano zato što joj nekad nisam mogla priuštiti nešto što njena drugarica ima, a ja sa platom kojom nas prehranjujem jedva uspjevam da preguram mjesec. Nakon preplakane noći, ujutro bih ustajala kao da se ništa nije desilo, izljubila bih svoju najveću sreću i shvatila da je život lijep, jer imao jedna drugu. Otišle bi na sladoled, pogledale crtani, odigrale partiju „Čovječe ne ljuti se“ i sve što je juče bilo nedosanjani san, tada bi bilo iza nas i potpuno nebitno. Željela sam puno više za nju i shvatila sam da moram još jače i više da se borim.

Upisala sam fakultet, želeći da napredujem, da imam veću platu kojom ću joj sutra moći priuštiti ono što juče nisam mogla. Učile smo zajedno, malo „Prirodu i društvo“, malo „Patologiju“, malo „Matematiku“, malo „Humanu genetiku“ i bile smo odličan tandem i odlični đaci. Znala sam da sebi mogu jedino olakšati ako budem dobar student i „upadnem“ na budžet, pa sam očistila godinu u roku i uspjela i u tome. Danju smo učile, igrale se, družile, voljele,a noću sam radila u bolnici da bi nas prehranila. Sve te neprospavane noći lječile smo zagrljajima, poljupcima i samo jedna riječ je bila dovoljna da sav umor netragom nestane „Mama volim te najviše na svijetu!“ Znala je da joj ne mogu mnogo priuštiti od materijalnih stvari, ali je isto tako znala da joj mogu dati svu ljubav svijeta. Došao je i pubertet i njegove bube. Tada sam morala zauzeti odlučan stav. Ja sam otac koji zabranjuje, kritikuje, zagalami, a opet i majka koja grli, tješi, liječi i smiruje. Nekad se znala i ljutiti zbog mojih odlučnih stavova da nešto ne možei da nešto zabranjujem, plakati zbog moje odluke, ali nikada nisam odstupila, jer sam znala da tako moram. Nekoliko godina kasnije, rekla mi je ono što sam u srcu najviše željela da mi kaže „Mama hvala ti za sve, jer sad shvatam koliko si bila upravu!“

Nekada sam morala pored svog posla raditi i honorarno, da bih joj omogućila da ode na ekskurziju, da ima maturu kao i sve ostale njene drugarice, ali sav umor bi nestao kada bih ugledala njen sretni osmjeh. Jedino je bilo bitno to da sam ja ponosna na nju, a ona na mene. Izgradila sam čovjeka od onog malog bića, a sav put iza nas više nije bio bitan. Svo trnje i kamenje po kojem smo koračale bilo je iza nas.

Znate li

Znate li, gospodo, o čemu ja pričam? Ne znate!!! Ne možete ni znati. Svoju ljubav, svoje vrijeme i brigu ste zamjenjivali novcem, skupim poklonima koje bi vaša djeca pokvarila u pet minuta. „Tete“ su vodile brigu o tome da jede, pije, da napiše zadaću, vi ni ne znate kako to izgleda kada rješavate jednačinu sa dvije nepoznate 20 godina nakon završetka škole. Ljubav se ne može kupiti novcem. I zato znam da zašto vi moje dijete gledate drugačije. Ono jeste drugačije, ima sve ono što vi svojoj djeci nikada niste priuštili pored sveg sjaja i bogatstva, pored vas oboje koji ste stajali uz njega ili nju. Moje dijete je postalo čovjek koji zna da cijeni prave vrijednosti u životu, pa čak i one koje nije imalo priliku da osjeti, a to je porodica, brak. Naučila je da za ljude postoji samo jedna podjela, na ljude i neljude. Da nikada ne gleda na to da li neko od prijatelja ima novca ili ne, nego da podjeli sa njima sve, i dobro i loše. Da bude drug u nevolji, a ne samo kada se slavi i veseli. Sluša muziku koju i sama volim, ali ne vrijeđa druge koji slušaju nešto drugo. Oblači se svojim stilom, meni se nekada i ne dopada, ali je njen i čini njenu ličnost, ali ne zagleda u druge koji imaju drugačiji stil sa prezirom i podsmijavanjem. Naučila sam je da voli ljude, da osjeti sreću u sebi kada nekome pomogne, taj neopisivi osjećaj zadovoljstva koji se ničim ne može platiti.

Nikada neću dopustiti

I zato vam nikada neću dopustiti da je VI obilježavate kao drugačiju, kao nekoga ko je manje vrijedan, ko nije dostojan vaše djece. Vaša djeca su vaše ogledalo i vi ste ih oblikovali kroz život. Ako ste ponosni na njih, neka ste, oni su trag koji ostaje iza vas. Ali moje dijete je moje djelo i nikada i nikome neću dopustiti da stavlja etiketu na ono što nije njegovo i da priča o životu i ljudima koje nikada neće moći da shvati. Da, ja sam samohrani roditelj. Ja sam ponosni roditelj. Ja sam stijena koja stoji ispred mog djeteta, tako da me ona i ne primjeti. Ne želim da joj zaklanjam pogled, ali sam tu da je zaštitim od svih munja, talasa i udara gromova. Ja sam jedina koja na nju može da stavi etiketu i evo stavljam je.

Na toj etiketi stoji „MALI ČOVJEK SA VELIKIM SRCEM I OGROMNOM DUŠOM“!

Ključne riječi
Loading...

Daniela Ratešić Došen

Rođena u Banja Luci, 8.8.1976. godine Osnovnu, Srednju medicinsku i Medicinski fakultet završila u Banja Luci. Od 2005. godine bavi se humanitarnim radom, najprije u Fondaciji "Pobijedimo tišinu", potom osniva HO "Budimo ljudi" čiji je i predsjednik. Samohrani roditelj kćerke Katarine. Živi i radi u Banja Luci.
Obavještenja
Obavijesti me o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Back to top button
Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!