Društvo

Trifković: “Srebrenički genocid” konačno se sudario sa adekvatnim srpskim kontraudarom

Republika Srpska traži nezavisnu komisiju koja će ispitati događaje u i oko Srebrenice – ne onu u čiji se rad neko miješa, pa bio to i Stejt department, izjavio je 19. avgusta predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, komentarišući reagovanje američke administracije na zaključke Skupštine Republike Srpske.

“Vidjeli smo to kada je Stejt department podržavao Pedija Ešdauna i kada smo dopunili komisiju pod stranim uticajem, koja je iznijela niz netačnih podataka”, nastavio je Dodik, “ali sve ono što je tačno u prethodnom izvještaju biće integralni dio novog izvještaja”.

On je istakao da ne vidi razlog zašto se bune oni koji se tobože zalažu za priču o istini.”U stvari, oni žele da vide špekulativnu istinu, a ne cjelovitu”, zaključio je on.

Loading...

Dodikova konstatacija nesumnjivo stoji što se Srebrenice tiče, ali je politička zloupotreba tvrdnji o zločinima – uključujući one najteže, u kategoriji “genocida” – već decenijama nerazdvojni dio propagandno-političkog diskursa u svijetu.

Pod utiskom užasa Drugog svjetskog rata, Konvencija o genocidu Ujedinjenih Nacija iz 1948. godine definisala ga je kao čin sproveden u cilju uništenja, djelimično ili u cjelini, jedne “nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe”. Hladnoratovska manipulacija ovim terminom ubrzo je uslijedila.

Na sovjetskoj strani, pravni ekspert Akademije nauka Aron Trajnin 1956. godine iznio je tvrdnju da su SAD krive za “genocid” nad američkim crncima kroz politiku rasne segregacije, dok je južnoafrički aparthejd, po njemu, bio samo “usporeni genocid” nad urođeničkom populacijom.

Sovjetski akademik Mihail Andrjuhin je 1961. godine napisao da je Amerika rutinski praktikovala “krvavu brutalnost imperijalizma, čija je najdrastičnija forma genocid, pogotovo bezobzirno istrebljenje miliona američkih Indijanaca”.

Sa američke strane Atlantika, Rafael Lemkin – poljsko-jevrejski pravnik koji je 1944. skovao sam termin “genocid” u kontekstu nacističkog holokausta – bio je poslije rata pobornik primjene ove dezignacije u političke svrhe. U funkciji zapadne propagande ranog hladnog rata.

Lemkin se zalagao za optuživanje SSSR-a da je kriv za “genocid” nad raznim etničkim grupama pod svojom kontrolom. Ovo su objeručke prihvatile emigrantske grupe iz tih zemalja u “slobodnom svijetu”, često sastavljene od poraženih nacističkih kolaboratera iz istočne i srednje Evrope i sa Balkana.

Prvo su baltički i zapadnoukrajinski pripadnici stare i nove dijaspore, a potom i izbjegli Čečeni, krimski Tatari, Čerkezi itd., počeli da rutinski koriste termin genocid da opišu svoje stvarne i navodne patnje.

Američki senator Herbert Leman je 1955. godine ovaj trend doveo do vrhunca apsurdnom tvrdnjom da “genocid, razvijen do nauke u nacističkoj Njemačkoj, biva primijenjen u neuporedivo većim razmjerama u sovjetskoj Rusiji; Iako istorija obiluje primjerima genocida, nikada vršenje tog zločina nije poprimilo tako neobuzdane razmjere kao u SSSR-u.”

Trivijalizacija genocida u političke svrhe je pojava koja ima dug istorijat.

Taj trend naprosto je eksplodirao poslije raspada SSSR-a i Јugoslavije, pri čemu je sam termin postao neprepoznatljivo razdvojen od svoje prvobitne pravne definicije.

Narodi koji su na ruševinama te dvije multinacionalne tvorevine gradili temelje svojih novih država, često sa skromnim legitimitetom i sumnjivim identitetskim osnovama, našli su u “genocidu” zgodno sredstvo za izgradnju nacionalnih mitologija kao temelja narativnih sklopova.

Svaki na svoj način, manji narodi-nasljednici SSSR i SFRЈ, navodno ugnjetavani od većinskih, krenuli su u grozničavu potragu za genocidima čije su bili stvarne ili tobožnje žrtve. Da parafraziramo Prusta, krenuli su “a la recherche du genocides perdu”.

Trebalo je genocide iskonstruisati da bi novokomponovani identiteti imali utemeljenje, da bi zaokružili često isforsiranu, ponekad potpuno izmišljenu “priču” o tome ko su i šta su.

Hrvatska emigrantska naracija o “Blajburgu” – koja uveliko uživa najviši zvanični državni imprimatur – grub je primjer minimalizacije ili potpune negacije sopstvenih zločina iz bliske prošlosti zarad konstruisanja mita o sopstvenom statusu žrtve. Taj mit potencijalno nosi neograničeni politički kapital prema spoljnom svijetu, a u isto vrijeme dragocjen je u cilju unutrašnje političke konsolidacije i nacionalne integracije.

Ukrajinski genocidni mit utemeljen je u 1932.-33. godini, kada je Staljinova politika kolektivizacije poljoprivrede izazvala strahovitu glad u plodnim jugozapadnim dijelovima SSSR-a. Bio je to vještački pomor koji je odnio milione života seljaka svih uzrasta. Naravno, niti su Ukrajinci bili jedine pa ni većinske žrtve ovog komunističkog zlodjela, niti je zločin bio ograničen na ukrajinsku teritoriju, ali je Golodomor svejedno u Vrhovnoj radi 2006. formalno proglašen za “čin genocida protiv ukrajinskog naroda”.

Danas je u Porošenkovoj Ukrajini ma kakva kritička analiza banderizma formalno postalo krivično djelo. Mit o sopstvenom genocidnom statusu iz prošlosti temelj je i te kako konkretnih teritorijalnih i političkih zahtjeva u sadašnjosti. Golodomor je tako navodno ispraznio Donbas od ukrajinskih seljaka, da bi ga Staljin potom naselio milionima ideološkom ukrajinstvu nesklonih ruskih uljeza – čiji današnji potomci zato zaslužuju tretman untermenša.

Dehumanizacija nameravanog predmeta agresije tako postaje opravdanje za agresiju samu: “pokloni se, ili se ukloni”.

Groteskno takmičenje u genocidnim ciframa i naracijama kao da nema kraja. Primjera ima na pretek.

Јermeni, stvarne žrtve prvog autentičnog genocida u HH vijeku koji su Turci i Kurdi izvršili 1915.-18., tako su 90-tih uzaludno pokušali da prikažu masakr svojih sunarodnika u Sumgaitu od strane Azera kao “genocid”. Abhazi i južni Osetinci su svoje otcjepljenje od Gruzije takođe pravdali “genocidom”, stvarnim ili namjeravanim, na šta im je iz Tbilisija uzvrađeno ravnom mjerom.

Da ne budu zapostavljeni u viktimološkoj licitaciji, potomci cirkaških muslimana sa Kavkaza, koji već generacijama žive u Turskoj, sredninom 1990-tih su se dosjetili da preseljenje svojih predaka iz šezdesetih godina 19. vijeka opišu kao genocid.

U istom duhu, turski potomci iseljenika sa Balkana, u vreme rata u BiH 1992-95, setiše se svoga genocida u Srbiji posle Berlinskog kongresa 1878. godine, tobože počinjenog nad muslimanima u Toplici, Nišu, Leskovcu, Vranju itd.

Bošnjačka mitologija od 1990-tih do danas, pak, prvi savremeni genocid nedvosmisleno je locirala u Karađorđevoj Srbiji u vrijeme Prvog srpskog ustanka.

U međuvremenu Estonija, Letonija i Litvanija, od raspada SSSR iznova nezavisne, uvedoše reč genocid kao samopodrezumevajući opis svojih patnji pod sovjetskom vlašću 1940-41. i u godinama posle 1944. A kada ta reč uđe u dnevnu upotrebu, svaki pokušaj njene analitičke kritike postaje čin veleizdaje.

U Rusiji, pak, ekonomista Sergej Glazjev, poznati zagovornik evroazijstva, u svojoj knjizi Genocid iz 1998. izneo je tvrdnju da su radikalne tržišne reforme 1990-tih “poprimile karakter ekonomskog genocida širokih slojeva društva“. On je izričito tvrdio da čin genocida ne iziskuje fizičko nasilje, jer je dovoljno stvoriti okolnosti koje preživljavanje čine nemogućim.

“Srebrenica” je relativizaciju termina “genocid” podigla u nove, neslućene sfere, sa uvođenjem apsurdnog koncepta džepnog genocida koji može da se dogodi i na nivou jedne opštine i da zahvati samo muškarce vojnog uzrasta.

Kako upozorava kanadski profesor Vilijam Šabas, koji se decenijama bavi problematikom genocida, jedna lokalna epizoda nekog rata ne može biti proglašena za “genocid” ako sam taj rat u celini nije nesumnjivo okarakterisan kao genocidan. Dakle, ili su Srbi u BiH od početka rat vodili zarad sprovođenja genocida nad Muslimanima, ili nisu – a očigledno je da nisu.

U srebreničkom slučaju, pak, logika je okrenuta naglavce: na osnovu tvrdnje o lokalnom genocidu u pet dana jula 1995, izvodi se zaključak da je rat koji je vodila VRS u celini bio ipso fakto genocidan – i da je RS, kao plod tog rata, jedna genocidna, dakle a priori nelegitimna tvorevina koju treba likvidirati.

Ovako instrumentalizovan termin genocida gubi svaku sličnost sa njegovim izvornim značenjem “istrebljenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili verske grupe“.

Čak i da se “Srebrenica“ desila tačno onako kako je prikazuje zapadna političko-medijska i akademska mašina, čak i da je pobijeno osam hiljada muškaraca, to je osam odsto ukupnog broja žrtava rata u BiH 1992-95, tj. manje od 20% muslimanskih žrtava tog rata – rata u kome je stradalo, na sve tri strane, u uniformi ili u civilu, manje od dva i po procenta žitelja BiH.

Uporedimo te cifre sa iračkim “sankcijama masovnog uništenja“ koje su odnele do milion života – cena je po rečima Medlin Olbrajt bila vredna plaćanja – i sa ratom i američkom okupacijom koji su usledili, sa najmanje milion žrtava. Naravno, nikome u SAD ne pada na pamet da plodove američke intervencije u Iraku svodi pod termin genocida.

U celoj igri presudno je kako zapadna elitna klasa, koja kontroliše političke mehanizme, medije, akademske institucije i tokove novca, valorizuje genocidne naracije i njima potom manipuliše.

SAD i američki saveznici po definiciji ne mogu biti počinitelji zločina. Kao što je u leto 1995. cinično rekao tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt, u Krajini nije bilo etničkog čišćenja jer je etničko čišćenje isključivo srpski specijalitet.

U sukobima širom planete, sa matematičkom preciznošću možemo ustanoviti ko su američki štićenici a ko su neprijatelji na osnovu političke i medijske upotrebe termina “genocid“. Ovo važi ne samo na Balkanu, nego i u Darfuru, Ruandi, D. R. Kongu, ili na Istočnom Timoru, gde je indonežanska armija sa sebi podređenim milicijama 70-tih godina ubila jednu trećinu stanovnika – ali vlada u Džakarti, kao američki klijent, nikada nije bila optužena za zločin genocida.

Kako su pok. Edvard Herman i Dejvid Piterson ustanovili u Politici genocida (2010), pomori koje vrši Amerika se predstavljaju kao konstruktivni (npr. iračke sankcije), a slučajevi poput Krajine i Timora, gde su počinitelji zločina američki klijenti, po defoltu su “benigni“.

Ako su počinitelji politički svrstani na stranu suprotnu interesima SAD, njihova zlodela su “zlokobna“ a žrtve vredne zapadne pažnje, saosećanja, javnih izraza solidarnosti, a potom i zahteva za sudskim istragama i kažnjavanjima.

Herman i Piterson ukazali su na nesposobnost ma kog sektora američkog establišmenta da spozna i prihvati činjenicu da ljudsko i materijalno uništavanje u Vijetnamu i Iraku nije bilo posledica slučajnosti ili nekakve greške, već svesne politike. Ta je nesposobnost po njima “jedan od najvećih intelektualnih i moralnih debakla u američkoj istoriji. Ako izraz negacija genocida ima ikakvo značenje, mi ga nalazimo upravo ovde, u redovnoj praksi najbogatijih i najobrazovanijih staleža na svetu“.

Zapadna elita je navikla da ignoriše ili ističe i dramatizuje zločine striktno u zavisnosti od političkog statusa počinilaca i žrtava, ili da ih za one nepodobne po potrebi izmišlja ex nihilo (Račak).

Primer pruža Samanta Pauer, bivši ambasador SAD u UN, čija je knjiga Problem iz pakla (2002) školski slučaj te prakse. Po njoj, jedini greh SAD proteklih decenija jeste nedovoljno i neblagovremeno vojno angažovanje u sprečavanju i suzbijanju zlokobnih zločina. One “benigne“ Pauerova prenebregava kao nepostojeće.

Posle posete Kijevu 11. juna 2015, Samanta Pauer je nakon sastanka sa Porošenkom preko tvitera objavila: “SAD su uz vas dok se borite na dva fronta, protiv ruske agresije i za izgradnju jednog otvorenog političkog sistema“.

Nepotrebno je isticati da, bez obzira na broj donbaskih civila koje pobije ukrajinska artiljerija ili pokolje bataljon “Azov“, Samanta Pauer takve postupke nikada neće okarakterisati kao “zločinačke“. Sa druge strane, ona je fanatični promoter mita o srebreničkom genocidu.

U istom duhu, sa istom drsko selektivnom metodologijom, bezočnim zamenama teza i istim političkim ciljevima, nastao je čitav žanr postmoderne demonologije.

Danas imamo na sceni miks kvazireligije i kvazinauke o menadžmentu genocida, čiji su prvosveštenici Roj Gatman, Arijeh Nejer, Garet Evans, Pedi Ašdaun i Kristijana Amanpur.

Genocid u BiH nije se dogodio – barem ne u ratu 1992-1995, za razliku od onog stvarnog, 1941-1945. Ispravka srbofobno-propagandne verzije zbivanja u istočnobosanskoj enklavi stoga predstavlja moralnu obavezu svakog kome se gadi manipulisanje mrtvima zarad ostvarenja političkih ciljeva koji nemaju veze s pravom, pravdom i istinom.

Do revizije zaljučaka sramne Čavićeve komisije iz 2004. nije bilo adekvatnog kontraudara sa srpske strane. Snebivanjem da se smelo afirmiše istina nauštrb mita kao da se implicitno stavljalo do znanja međunarodnoj zajednici da su Srbi krotko spremni da kult genocida od 11. jula 1995. prihvate danas, baš kao što su mit o 4., 7. ili 27. julu bili prinuđeni da prihvate poslije 1945.

Mitovi nisu neprikosnoveni.

Primjera radi, nepunu deceniju poslije Dejtona broj žrtava rata napokon je bio srubljen sa proizvoljne cifre od 250.000 – koja je godinama rutinski navođena u zapadnom svetu kao činjenica – na oko stotinu hiljada poginulih na sve tri strane.

Stav Dokumentacionog centra u Sarajevu, koji je obavio posao prebrojavanja mrtvih, jeste da bez konačnog obračuna stvarnog broja žrtava nije moguće pokrenuti proces pomirenja u Bosni i Hercegovini.

U slučaju Srebrenice, jedan sveobuhvatan, na činjenicama utemeljen rezime događaja – koji bi bio istorijski kontekstualizovan i pravno precizan –doprinjeo bi ne samo procesu pomirenja, nego i cilju utvrđivanja istine zarad nje same.

Između činjenice da je posle pada Srebrenice pogubljeno više stotina zarobljenih pripadnika ABiH u činu ratnog zločina i tvrdnje da je 8000 ljudi pobijeno a desetine hiljada civila deportovano u činu genocida, zjapi duboki jaz.

Taj pravni, demografski, logički i forenzički jaz ostaje nepremošćen, uprkos svim rezolucijama ovoga svijeta.

Kao što je postalo jasno iz prvostepene presude i odluke Žalbenog veća u slučaju generala Krstića, termin genocid u Hagu je proširen do takvog stepena da je maltene neminovno da se on po standardima Tribunala dogodi u bilo kojem ratu, od Gaze i Faludže do Kandahara i Kramatorska.

Teško da postoji ijedna epizoda borbenih dejstava, ma gdje i ma kada, koja ne bi mogla biti okarakterisana kao genocid, ukoliko to odgovara zapadnoj elitnoj klasi.

Noam Čomski je u pravu kada kaže da bi bilo najčasnije da se termin “genocid” izbriše iz rječnika do onoga dana kada će poštenje i integritet postati nova norma. To se naravno nikada neće desiti – čime nije niukoliko umanjena moralna i intelektualna dužnost i obaveza nepriklanjanja lažima i podlostima, poput mita o srebreničkom genocidu, bez obzira na cijenu.

Izvor
sveosrpskoj
Ključne riječi
Loading...
Obavještenja
Obavijesti me o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Back to top button
Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!