Tegeltija: Ako sudija zaboravi da je sudija nastupa anarhija

Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, objavio je na svom Facebook profilu tekst povodom kolumni i izjava Branka Perića, sudije Suda BiH.

Tekst Milana Tegeltije sa njegovog facebook profila prenosimo u cijelosti:

“Ako sudija zaboravi da je sudija nastupa anarhija!

Ponukan tekstovima i izjavama sudije Branka Perića, sudije suda BiH i bivšeg predsjednika VSTS BIH, koji si je dao za pravo da komentariše sve i svaśta, a posebno tekuće postupke pred pravosudnim institucijama, odlučio sam se da napišem ovaj tekst, čiji je cilj da podsjeti šta je to sudija i zašto je važno da sudija nikad ne zaboravi da je prije svega sudija.

Nije nikakva tajna kada kažem da je sudijska funkcija teška i odgovorna, da od čovjeka zahtjeva mnogo poštenja, integriteta, znanja, iskustva i odricanja. Zbog toga o tom neću ništa pisati.

Pisaću danas o njenoj bremenitosti. To je jedan poseban teret za svakog čovjeka na ličnom nivou, jer pored svih ovih karakteristika koje sam naveo a koje moraju da imaju i mnoge druge profesije, jedna stvar za sudije je vrlo specifična u odnosu na sve ostale profesije.

To je neutralnost i suzdržanost.

Sudija mora da bude neutralan i suzdržan u javnom prostoru, neutralan i suzdržan i onda kada je neutralan i suzdržan teško biti, onda kada svi imaju ponešto da kažu, prokomentarišu, iskažu svoj stav stav, mišljenje.

Nije to lako, i sudije su ljudi, žive u zajednici, imaju porodicu, rodbinu, komšije, prijatelje, poznanike. Učestvuju u društvenom životu, posmatraju šta se dešava u njihovom okruženju, čitaju novine, portale, blogove, društvene mreže, gledaju televiziju, imaju mišljenje o svemu što se oko njih dešava, imaju svoj lični stav o svemu o čemu stav imaju svi drugi ljudi, jer na kraju krajeva i sudije su ljudi.

Međutim, za razliku od drugih ljudi, o tim događajima koje svi imaju potrebu da komentarišu i iskažu svoje mišljenje, sudije će o baš o tim događajima možda morati da sude i presuđuju, da određuju šta je pravo a šta nepravo, šta je zakonito a šta ne , da određuju sudbine ljudi na osnovu tih događaja o kojima sude.

Zbog toga se od njih očekuje da do tih odluka, da do tog prosuđivanja i zaključaka dodju neopterećeni presrasudama, kroz zakonite procedure na osnovu dokaza koji su zakoniti, a koje će svakom građaninu obezbjediti sigurnost da je o njemu odlučivao nepristrasan sud na osnovu dokaza predstavljenih u zakonitom postupku u kojem će imati jednako pravo na osporavanje i kontradokazivanje, uz neizostavnu pretpostavku nevinosti.

Sudija mora biti rasterećen predrasuda koje moze da stekne kroz elektronske i štampane medije, društvene mreže, blogove, čak i onih koje može da stekne kroz kontakte sa ljudima, javna pogovaranja , tračeve i slično.

To je veliki individulani izazov za svakog čovjeka koji zivi u zajednici, nije ga lako iznijeti, ali je izazov kojem svaki sudija mora da odoli. To je civilizacijski i profesionalni standard bez kojeg bi se suđenja u sudnicama pretvorila u hajke i linč na osnovu predrasuda i opšteg javnog mišljenja. U tom slučaju niko ne bi bio siguran da postoji mjesto gdje će dobiti elementarno pravo na ispitivanje činjenica i dokaza neopterećenog predrasudama, čak i kad je javna atmosfera takva da postoji opšta osuda građanak, medija itd.

Zbog toga si sudija nikada ne smije dozvoliti populizam i udvaranje javnosti, on mora biti stamena stijena demokratskih prava i sloboda svakog covjeka , čak i onog kojeg kompletna javnost osudjuje. On mora biti garant da postoji mjesto u društvu, državi, gdje ce bez obzira na javnu atmosferu osude i hajke, važiti uverzalna pravila grantovana Evropskom Konvencijom o zastiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i i Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih Nacija, pa na kraju i Ustavima u BiH ,na koja svako ljudsko biće sta god uradilo i kakvo god bilo ima pravo kao ljudsko biće, kao čovjek i kao gradjanin.

To njegovo pravo ni pod kojim okolnostima ne smije biti dovedeno u pitanje. Ako se to dopusti samo u jednom slučaju, ma kako on težak bio , to postaje moguće, a onda sutra taj obespravljeni čovjek mozes biti ti koji čitaš ovu kolumnu ili bilo ko drugi.

Zbog toga, i onda kada si svi daju za pravo da komentarišu događaje koji su po svojoj prirodi takvi da mogu doći pred sud, sudija si taj luksuz ne moze dozvoliti . Ne samo da mora biti suzdržan u javnom prostoru , nego mora iznijeti tu unutrašnju ličnu bitku sam sa sobom . Mora na ličnom nivou obezbjediti da i u takvoj javnoj atmosferi njegov stav ne bude kontaminiran opštim stavom javnosti, jer stav javnosti ili dijela javnosti nije nużno stav zasnovan na zakonitim dokazima i cinjenicama dok sudijin stav to mora biti , koliko god to nekada teško i nezahvalno bila sa aspekta baš tog imidza u javnosti.

Ukoliko sudije pocnu da se dodvoravaju javnosti, iznose svoje mišljenje i stavove o dogadjajima koji su ili mogu postati predmetom sudskog odlučivanja , ukoliko se počnu baviti ili prihvatati špekulisanja, izgubicemo zadnju odbranu demokratskih prava i sloboda svakog ljudskog bića.

A sud je baš to.

Ako sudija kao pojedinac osjeti da više ne moze da bude suzdržan, neutralan, ako osjeti potrebu da društvu doprinosi na drugačiji način , da kao intelektualac ili novinar ili analitičar iznosi svoje stavove i analize na nacin koji nije nużmno zasnovan na cinjenicama i dokazima to je razumljivo i potpuno ljudski, ali onda je pošteno da podnese ostavku, rastereti se tog sudijskog bremena neutralnosti i suzdržanosti i posveti se tom nekom drugom poslu. Jedno i drugo ne može zajedno.”