Ado želi da bude konobar: Mladić sa Daunovim sindromom ruši predrasude

Uprkos problemima sa kojima se susreće, ovaj mladić ne odustaje od svog sna. Završio je osnovnu školu, naučio je čitati i pisati, a uz podršku porodice i Dnevnog centra “Neven”, čiji je štićenik, svakodnevno nastavlja da razvija svoje sposobnosti. 

U razgovoru za Srnu Ado otkriva da jako voli muziku, slavlja, posebno se raduje rođendanu kada se, osim torte, na veselju nađe i harmonika. Kaže da su sugrađani kada ga sretnu susretljivi i rado razgovaraju, a kod kuće pomaže roditeljima, voli sa mamom da kuva i pravi kolače. I sportski je aktivan, ljeti najviše voli igrati fudbal, a najavljuje dolazak krajem marta na Međunarodnu uličnu trku. 

Najveća podrška Adi stiže od roditelja. Majka Sena ga neumorno prati u svim aktivnostima, ali bilo je mnogo trenutaka kada nije bilo lako. 

“Adinim rođenjem naš život se iz korijena promijenio. Morala sam napustiti redovni posao i maksimalno se posvetiti djetetu. Na početku smo doživljavali razne neprijatnosti. Jednom prilikom mi je u bolnici prišla žena i dala 50 feninga da mu nešto kupim. To su bili teški momenti”, prisjeća se Sena. 

Ona kaže da je prva Adina socijalizacija bila 2006. godine polaskom u vrtić, što nije prošlo bez poteškoća jer je dječak od stresa zbog nove sredine izgubio kosu. 

“Kada se to dogodilo, od pedijatra sam dobila savjet da ga ne povlačim iz vrtića nego da ostanemo istrajni jer će se vremenom prilagoditi. Tako je i bilo. Nakon vrtića upisali smo ga u osnovnu školu, što je bilo najbolnije iskustvo kroz koje smo prošli. Trebalo je preživjeti iščekivanje da li će ga primiti u specijalno odjeljenje, a potom devet godina čekanja pred vratima učionice kako bi odmah bila uz njega ukoliko se uznemiri ili na nešto negativno reaguje”, prisjeća se Sena. 

Dobrom organizacijom roditelja, djeci u ovom odjeljenju su stvoreni uslovi za ugodniji rad, a zahvaljujući programu inkluzije koji je kasnije uslijedio djeca su uključena na časove muzičkog i likovnog gdje su se dobro uklopili. 

“Ado je zbog svega bio jako srećan. Postigli smo velike rezultate. Kada je pošao u školu znao je latinicu i ćirilicu, pisati je naučio za samo tri dana provedena u školi što nas je sve iznenadilo. Na kraju školovanja kao nagradu od škole dobio je sat, što je bila potvrda našeg angažmana i truda”, priča Sena. 

Po završetku škole rad i učenje nastavljaju u Dnevnom centru za djecu sa poteškoćama u razvoju “Neven”. 

“Glavni mi je cilj kao roditelja da se on uz pomoć porodice socijalizuje, da se osposobi da samostalno brine o sebi. U posljednje vrijeme se i odnos u društvu promijenio nabolje, sada sa djecom izlazimo u šetnju gradom, učestvujemo u sportskim dešavanjima i svim aktivnostima u gradu, ne stidimo se svoje djece. Samo hoćemo da pokažemo da smo i mi tu”, naglašava Sena. 

Ona ističe da je kod kuće Ado uvijek srećan i da živi za dane kada je veselo. 

“Svima je uvijek na raspolaganju, pun je ljubavi, posebno za porodicu, miran, staložen, ali se zna i boriti za svoja prava, reaguje na nepravdu. Sa djecom, posebno kada imaju problema, mora se mnogo raditi, pričati jer ako dijete zapostavite na bilo koji način, ako ne radite izostaće i rezultati”, kaže Sena. 

Asistent u Dnevnom centru “Neven” Boško Bijelonić ističe da Admir dobro prati nastavu, didaktičke zadatke rješava bez problema, a da su sada u procesu učenja rada sa novcem. 

Bijelonić smatra da je potrebno naći sistemsko rješenje u društvu da se ovakvim osobama omogući da se u budućnosti što manje oslanjaju na porodicu i da pokušaju što samostalnije živjeti.

“Želja nam je da ideja kakva je `Na kafi sa Adom` ne bude samo na jedan dan, nego da u gradu bude lokal u kojem će uz pomoć jednog ili dva lica raditi osobe sa Daunovim sindromom, da samostalno zarađuju za život, da budu svoji ljudi”, kaže on. 

Bijelonić je napomenuo da od korisnika Centra sa Daunovim sindromom redovni nastavni program trenutno pohađa samo Admir, privremeno su u “Nevenu” još dva lica sa istim poteškoćama, dok je na području opštine Prnjavor evidentirano pet osoba sa Daunovim sindromom.