PENZIJU POTROŠI NA ŽIVOTINJE Lovac mekog srca udomljava divlje zečeve, srne i rode
Gdje god pronađe ranjenu divlju životinju Rajko Plotan iz Gradiške je liječi, hrani i pomaže sve dok ne ojača za povratak u prirodu.
Kada je malo ko vjerovao da dva mlada divlja zeca, pronađena u mrazovitoj travi, bez majke mogu da opstanu, u martu, kada još nije dovoljno otoplilo, ovaj ljubitelj životinja se zainatio u namjeri da dokaže suprotno. Donio ih je kući, utoplio pored peći, brižno pratio svaki njihov dašak života i sa suprugom Radmilom upustio se u istinski poduhvat.
– U literaturi je teško pronaći primjer da čovjek može othraniti divljeg zeca od nekoliko dana. Znam to iz dugog i bogatog lovačkog iskustva. Poslije mnogih konsultacija sa prijateljima i rodbinom, spasonosno rješenje bilo je specijalno mlijeko iz Engleske. Za nekoliko bočica potrošio sam penziju pa sam cijelog mjeseca živio na teretu supruge Radmile, ali su zečevi napredovali, što je za nas oboje bilo najvažnije – priča Rajko koji je poslije nekoliko mjeseci, kada se priroda probudila, a dani postali topliji, zečeve pustio u priorodu.
– Supruga i ja smo ih hranili na flašicu za bebe, pratili njihovo napredovanje, dijelili neizmjernu ljubav prema zečićima. Rastanak sa njima, kada su ojačali, a trava tjerana toplinom izrasla na sve strane, bio je težak; srce se steglo i njoj i meni. Tješili smo se saznanjem da će naši ljubimci u prirodi imati dovoljno hrane, punu slobodu da skakuću cvjetnim poljima, vjerujući da psi neće ući u njihov trag – iznio je Rajko nesvakidašnju emociju prema zečićima sa kojima je podijelio pola zime i cijelo proljeće.
U njegovom plasteniku zimovala je i ranjena roda, koja nije bila sposobna da odleti u tople krajeve.
– Roda je dospjela u moj plastenik poslije upozorenja mještana Čatrnje da luta zaleđenim njivama, da ne može pronaći hranu niti poletjeti. Donijeli su je meni, moleći za pomoć. U plasteniku, gdje sam tog ljeta uzgajao povrće, rodu sam hranio obilnim porcijama ribe, pilećih iznutrica i drugih vrsta mesa – priča Rajko o velikoj brizi njegove porodice za ugroženu pticu.
Poslije duge i hladne zime, kada su prve rode stigle u okolinu Gradiške, slijedio je srećan završetak njegove borbe za pticu koja je ozdravila i ojačala.
– Moja roda se pridružila prvom jatu koje je nadletilo pašnjak. Više puta toga proljeća nadlijetala je moju kuću i dolazila do svoga zimskog staništa ponašajući se veoma pitomo, kao da je htjela da nam zahvali za svu pažnju i pomoć – uvjeren je Plotan.
On je mnogo puta, noću, na pozive iz udaljenih mjesta, spasavao srne kojih sada u Lijevču ima mnogo… Cijele kolonije.
– Najteže mi je kada pronađem srnu povrijeđenu na putu ili lane koje tjeraju psi lutalice. Neshvatljiva je bezobzirna krađa ograde na autoputu u Lijevču, čime su ugroženi životi ljudi i divljih životinja koje nemaju prepreka da uđu u putnu zonu. Mnogo puta sam na dojave spasavao srne, dolazio kući krvav kao da sam radio u mesnici, otimao lane od pasa lutalica koji haraju našim lovištima – razočaran je Rajko Plotan zbog ugroženosti divljih životinja u prirodi.
Njegova kuća u Kozincima, prigradskom naselju Gradiške je jedinstvena baza i za brojnu koloniju domaćih životinja, lovačkih pasa, mačaka, ptica…
Opasnost na sve strane
Rajko Plotan kaže da su divlje životinje veoma ugrožene od pasa lutalica i krivolovaca. Najčešća njihova meta su srne, zečevi i fazani.
Lovačka udruženja iz Lijevče polja svake godine u lovište puštaju po nekoliko stotina različitih vrsta divljači koju hrane i čuvaju. Međutim, ni to mnogo ne pomaže da divljač u oskrnavljenom staništu, sa sve manje šume, bistrih potoka, okružena brojnom populacijom pasa lutalica, preživi, smatra Rajko Plotan, član Lovačkog društva “Prosara” iz Gradiške i inicijator mnogih akcija na zaštiti divljih životinja.
