Daniela Ratešić Došen: Da li smo ovce?
Nekako kroz istoriju se više puta pokazalo da naš narod ne zna da funkcioniše bez nečije „čizme“. Kao da smo kroz vjekove izgubili onaj svoj lični identitet, dok opet svjesni smo da smo vrlo inteligentan narod, a uz sve to i radan i sposoban. Zašto smo onda tako inertni sami za sebe i uvijek smatramo da je „neko bitniji i pametniji od nas samih“?
Problem je najveći u tome što većina naroda zapravo nije ni svjesna tog svog intelekta i sposobnosti, kao da mu je genskom kodu upisano
„Moraš da budeš ovca koja slijepo slijedi svoga čobana!“
I tako potpuno ignorišući samog sebe i svoje sposobnosti, kao i prava koja su ti zagarantovana Ustavom i Zakonom, ćutiš, trpiš i uvijek istu priču pričaš: “Ćuti, dobro je, uvijek može i gore!“.
Može, ali za svako to GORE krivi smo mi sami.
Ne ragujući na anomalije kojima se direktno krše tvoja Ustavom zagarantovana prava, ti ne samo što ne činiš trenutno ništa, ti zapravo činiš najveću štetu za sva buduća pokoljenja. To što upravo opisah čini gro stanovništva u ovoj našoj državi, nebitno da li je u pitanju Federacija ili Republika Srpska, ponašanje ljudi je identično. Onaj ostatak stanovništva, a pri tome ne mislim na onaj 1% onih koji nam kroje sudbinu, su zapravo još gori slučajevi. Oni su vrlo svjesni svih svojih prava i mogućnosti, ali su kroz razne usluge „onih gore“, postali najgori oblik poslušnika. Oni jednostavno od silne poniznosti ne smiju ni pokušati da podignu glavu. Ponekad imam osjećaj da su ti ljudi lobotomirani i operisani od svakog oblika ljudskosti.
Posmatram komentare takvih ljudi na društvenim mrežama u vezi ubistva Davida Dragičevića. Bez imalo empatije, bez imalo svjesnosti svega oko njih, oni kritikuju ne samo ljude koji podržavaju porodicu Dragičević na Trgu, nego i samog oca koji je izgubio dijete.
U prvi mah sam mislila da su plaćeni da to rade, ima ih i takvih, ali većina njih je zapravo pretplaćena. Toliko su zaduženi uslugama prema strankama koje pozapošljavaše njihovu djecu, njih same, pa čak i članove šire familije, da oni jednostavno nemaju svoje JA. Oni čak svojim jezikom ne znaju ni objasniti riječi poput „patriotizam“. Riječi koje izgovaraju su toliko stereotipne, naučene napamet i kao roboti ih ponavljaju iz dana u dan. Toliko puta su te riječi izgovorili da su naprosto sami sebe ubjedili da je to jedina istina koja postoji.
Zato se divim i podržavam sve one slobodoumne ljude, kojih je nažalost izgleda još uvijek jako malo. Što je najgore, ljudi koji odlaze odavde su upravo ti slobodoumni ili kada odu vani i vide kako ljudi u drugim zemljama žive, kakva imaju prava i slobodu govora i svoga mišljenja, oni to tada i sami postaju. Tada zapravo počnu shvatati da su živjeli u tamnici jednoumlja, gdje jednostavno nisi smio da imaš vlastito mišljenje.
Sloboda…
nije samo odsustvo stranih sila sa tvoje zemlje i ropstvo pod nečijim patronatom, sloboda je kada je svaki čovjek slobodan da misli, da svoje misli pretoči u djela, da gradi i stvara, da uči i podučava, da prije svega bude bezbjedan i siguran u svom okruženju, kao i njegova porodica.
Patriotizam…za mene ima samo jedan smisao. To je briga, ljubav i činjenje u cilju da svoju zemlju ostaviš što sigurniju svojim pokoljenjima.
Postoji li veća ljubav od roditeljske? Postoji li veća briga od roditeljske? Postoji li išta važnije na svijetu od naše djece? Kažu oni „Patriotizam je tvoje uvjerenje da je tvoja zemlja bolja i ljepša od drugih samo zato sto si se rodio u njoj”, a vrijedi li to Vaše uvjerenje ako Vam sva djeca i sva mladost i budućnost odu iz te zemlje? O čemu uopšte pričamo, o kakvoj zemlji ako nam tu istu zemlju napustiše svi oni kojima bismo je trebali ostaviti?
Imam samo jednu poruku za ove koji poput mašina izgovaraju unaprijed naučen tekst o svim vrijednostima države i života uopšte:
“Upotrijebite svoj mozak, kako vas se vaša pokoljenja sutra ne bi stidjela!“
