Kolumne

Daniela Ratešić Došen: Dan kada sam udahnula vazduh kao slobodan čovjek

Prođoše godine pored nas, kao da nabujali Vrbas proteče vrijeme, sve kroz neku stihiju, agoniju, borbu i čekanje.

Čekali smo da porastemo, stalno smišljajući u svojoj glavi šta ćemo sve raditi kada „budemo veliki“, kako ćemo liječiti ljude, spašavati svijet, učiti djecu..

Loading...

Onda kada smo bili napola odrasli, zateče nas rat koji nam oduze mladost, prve ljubavi, radost života i što je najgore, mnoge prijatelje.

Čekali smo da prestane rat. I prestao je, ali kao da nikada nije ugašena vatra tog paklenog plamena u potpunosti.
Nekima je odgovaralo da nas tako drže u strahu, pod pritiskom, u neznanju i mržnji, jer tako nesvjesni svega oko sebe bili smo laki za manipulisanje u cilju ostvarenja nečijih prljavih planova.

Postajali smo sve siromašniji, i duhom i tijelom, povijali smo svoju kičmu pred svim nepravdama, gledali kako se oni manje pametni i manje obrazovani, ali podobni i lojalni, bogate i bahate, dok mi svakim danom sve više stežemo svoj kaiš i govorimo svojoj djeci

„Čekaj sine dok bude plata, pa ćemo vidjeti da li ćemo moći da ti kupimo patike, da ti uplatimo knjige za školu, da ti platimo semestar na fakultetu…“.

I opet smo čekali, mada više ni sama nisam znala šta to tačno sada čekamo. Često sam čula te riječi „Čekam neko bolje sutra!“, ali sam se uvijek bojala tog sutra, jer nikada nije dolazilo kao nešto bolje, već je svaki dan za danom bivao sve gori i teži.
Čekali smo i ćutali. I kada bih samo i pomislila da dignem svoj glas protiv nepravde, neko pored mene bi me „dobronamjerno“ gurnuo i rekao

„Ćuti ,bolan, navući ćeš samo bijes na sebe, čuće te, dobićeš otkaz, dobro je i ovako, uvijek može biti gore…“

Mjesec mart, godine 2018, pamtiću dok živim.

Kao jedan od najtužnijih mjeseci u mom životu.
Moje dijete, za koga sam željela da nikada ne doživi strahote koje sam ja kroz život prošla, izgubilo je svog druga, koga su ubili na manstuozan način.
Sjetila sam se sebe, kako sam u njenim godinama ostajala bez drugova koji su izginuli na ratištu, kako su nestajali preko noći, dok su druge (one koje nazivaše „drugačijim“) odvodili negdje, a potom su odlazili daleko od svog doma u daleke zemlje.

I njen drug je bio „drugačiji“, bio je poseban, jedinstven i neko ko ju je uvijek znao nasmijati, oraspoložiti i podstaknuti da ide dalje kada pomisli da je kraj puta. Ostala je bez svog Davida.

Ali sam ubrzo shvatila da smo svi ostali bez Davida, jer David je postao dio svih nas. Svi smo osjetili taj gubitak , ali nas je ta bol nagnala da konačno prestanemo da ćutimo. Izašli smo na ulice, podstaknuti nepravdom koja je tom mladom momku učinjena, podstaknuti željom da svoju djecu zaštitimo i da ne dozvolimo da se takve stvari više dešavaju oko nas.

Sjećam se dana kada sam prvi put stala na Trg, Davidov trg, rame uz rame sa svojim djetetom i kada se iz grla prolomio krik

„Dosta je! Djecu vam nećemo oprostiti!“

Osjetila sam slobodu u duši, nemir u srcu koji mi je govorio da sam na pravom putu, na putu pravde i istine na kojem ne smiješ da ćutiš, jer bolje sutra sigurno neće doći samo od sebe.
Niz lice svih nas potekla je rijeka suza koja je oslobađala dušu, kidala lance i davala snagu da kažemo sve ono što nas je godinama pritiskalo.

David nas je oslobodio.

Poput goluba sa krivog sata, pustio nas je da letimo slobodno, da se ne bojimo, jer smo shvatili da jedino što nam još mogu uzeti je goli život. A taj život u strahu, bijedi, mržnji, vrijedi li on ičemu?

David je postao svjetlo koje nas je počelo voditi kroz tminu surove stvarnosti. Počeli smo gledati i vidjeli smo svo zlo koje nas okružuje. Počeli smo slušati i čuli smo krike drugih koji su se pored nas počeli buditi.
Počeli smo osjećati i osjetili smo sve ono što godinama nismo, empatiju, ljubav, hrabrost. I tada shvatih, konačno smo od robova postali slobodni ljudi. Prvi put sam udahnula zrak kao slobodan, odrastao čovjek, koji i dalje želi da liječi ljude, spašava svijet i uči djecu. Prvi put sam shvatila da ima nade, jer su se i drugi probudili, prvi put osjećam da zaista postoji bolje sutra.

To bolje sutra, od tog dana, gledam svako jutro dok pijem svoju prvu jutarnju kafu. Gledam u svoje dijete, u sve njene drugare, u njihovog Davida i shvatam da su nas oni probudili i da su oni naše bolje sutra.
Davida, nažalost, više nema, ali je svojim likom i djelom ostao vječan i uvijek će sama pomisao na njega ovoj djeci biti podsticaj da čine dobre stvari u životu. Oni koji su im ga oteli, otrgli iz njihovog zagrljaja neka budu sigurni da će skupo platiti za sva svoja nedjela, za svo zlo koje počiniše njihovom Davidu.
To im obećavamo onim istim krikom koji se prolama Davidovim trgom već mjesecima

„DJECU VAM NEĆEMO OPROSTITI!“

Posvećeno mojoj kćerki, 12 veličanstvenih i svoj djeci ove naše napaćene zemlje

Ključne riječi
Loading...

Komentariši

Za napredne opcije komentarisanja, možete se prijaviti
avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o
Back to top button
Close
Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!